Omiljeni nastavnik matematike, Jovo, iz Tešanjke, je živio svoje posljednje dvije decenije u potkrovlju seoske škole u Dragalovcima. Iz Tešanjke je otišao 1992. godine. Povratničke snage nije imao. Živio je udovački i samotnjački i pri kraju svoje osme decenije je pisao pjesme, kao što je to činio već pola vijeka svoga života. - Piše ih, pa k'o otpiše - veli, ali im se opet vrati, pomiluje očima, osluhne ih, progovori s njima. Iz već desetak teka pjesama iskaču pjesme kako se koje sjećanjem dozove, leptiraju oko njega i on s njima po sobičku; popodne, dugo u noć, ponekad i u zoru; i opet ih smiri u korice i u smiraj svoje duše. - Uvijek bi ih mogao iščitavati, bitisati njihov svijet - veli. Piše ih, ali ih ne objavljuje. Dok je mlađi bio: neke bojaznosti, nesigurnosti, tajenja, nije mu se dalo; kada ih je htio uzbirčiti, penzija ne dadade.