Nedostatak posla u struci, mala plata, loši ugovori, neuplaćivanje osiguranja, samo su neki razloga koji su natjerali brojne bh građane da trbuhom za kruhom idu preko granice .
"Građevinski tehničar sam po zanimanju, poslovođa. Radim četiri godine u inostranstvu. Na taj korak sam se odlučio jer ovdje više nisam mogao naći posao. I kada ga nađem, poslodavci nisu redovno uplaćivali platu", rekao je Edin Džinić iz Srebrenika.
"Školu sam završio za zavarivača. Tražio sam posla ovdje, nije ga bilo. Jedan komšija sredio mi je papire i otišao sam u Sloveniju u 20.godini", dodao je Mirsad Okić iz Gračanice.
A ovakvih ili sličnih priča je još stotinu. Oni nezaposleni, koji ne žele otići, gaje nadu u bolje sutra. Traže, konkurišu, apliciraju. Među njima i tekstilna tehničarka Selma Merić.
"Radila sam u jednoj firmi,u kojoj su nakon što su saznali da sam trudna, dali mi otkaz. Nakon toga, ponovo me prime i ponovo nakon godinu mi daju otkaz zbog viška radnika", navela je Selma Merić iz Tuzle.
A po proglašenju pandemije ovakih primjera je nebrojeno. Teški dani tek su pred nama - stav je ekonomista.
"U ovom trenutku teško je prognozirati koliko ljudi je dobilo privremene otkaze, a koliko za stalno. To ćemo imati na kraju godine. Procjena je od nekih 30.000 do 100.000 nezaposlenih za cijelu BiH. U tom smislu mislim da treba podržati kompanije kako bi imale motiva da vraćaju radnike", rekao je Admir Čavalić, ekonomista.
Radnike s početka priče već očekuju na poslu u Belgiji. Već nekoliko dana odgađa se obećani organizovani avionski prevoz.
"Mi smo bez posla već dva mjeseca. Nama se dio plaće uplaćuje, nije da nemamo plaće. Uplaćuje se taj neki minimalac. To može trajati još ovaj mjesec i onda ne znamo šta će biti", kazao je Džinić.
"Pa, ja nemam straha. U ovoj firmi sam trenutno osiguran. Imam ponudu za Njemačku, imam ponudu da ovdje radim. Tako da ko hoće raditi, nema straha. Ko ima volju za poslom", naglasio je Okić.
Uz želju za ostankom i malo sreće, zaposlenju se nada Selma. Želi da njena djeca odrastaju u domovini.
"Pa vrijedi. Još imam neke nade za svoju djecu, za svoju budućnost, za ovu zemlju. Još nemam namjeru otići."
Dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji, poslovica je koja možda najbolje ilustrije odlazak iz naše zemlje ili pak ostanak u njoj. Odluka je teška i individualna, ali nužna. Najčešće odluči prazan novčanik.
