Naftni konzultant i bivši čelnik Ine Davor Štern smatra kako odluku o budućnosti rafinerija treba donijeti Inina uprava na temelju stručnih, a ne političkih procjena i pokazatelja te da svoju odluku treba zastupati kod dioničara. Štern upozorava da zbog pada industrijske potrošnje, pada i potrošnja naftnih prerađevina pa su Inine rafinerije trenutno prekapacitirane. To je, kaže Štern, slično široj situaciji u Europi u kojoj se kompanije suočavaju s viškom rafinerijskih kapaciteta.

U svjetlu aktualnih najava o mogućnosti zatvaranja jedne od rafinerija, pri čemu se najčešće spominje sisačka, Štern kaže kako se trenutno ulaganja u tu rafineriju ne mogu opravdati. To, međutim, dodaje, nije razlog ni opravdanje za izostanak ulaganja u Inu jer u toj kompaniji ima puno toga što bi valjalo unaprijediti.

Ekspert za rafinerijski biznis i bivši čelnik rafinerijske prerade u Ini Emir Cerić također smatra da je mogućnost gašenja jedne od rafinerija realna, s obzirom na gubitak tržišta i pad potrošnje. Granični nivo isplativosti rada rafinerije je prerada 4,5 do 5 milijuna tona godišnje, uz uvjet da se jako mali ili nikakav udio prerađevina odnosi na lož ulje, kaže Cerić. Smatra da bi tu razinu mogla doseći riječka rafinerija, ako se modernizira, ali drži malo vjerojatnim da će se to i dogoditi. Objašnjava da Mađari od početka svog angažmana u Ini, a pogotovo otkad imaju ključna upravljačka prava, promatraju Inu kao dio MOL-a te da na nivou MOL-a, a ne Ine, optimiziraju rafinerijsku preradu. To znači da prerađuju tamo gdje postoji mogućnost »duboke« prerade uz dobivanje većih količina kvalitetnih derivata, a to u Ininim rafinerijama nije slučaj, kaže Cerić.

Dodaje i to da bi profitabilnost Ininh rafinerija bila moguća uz cijenu nafte od 60 dolara po barelu, a sada je oko 100 dolara. Spominje i velike fiksne troškove Ininih rafinerija koji proizlaze iz prevelikog broja zaposlenih i velike vlastite potrošnje. Rješenje za Inu po njegovom je mišljenju dovršetak modernizacije riječke rafinerije, što bi joj, uz prodor na tržište Slovenije i Bosne i Hercegovine, moglo osigurati profitabilnost. U pogledu Rafinerije nafte Sisak je pesimističan. Smatra da bi ona mogla biti zatvorena, kao i rafinerija u Bosanskom Brodu, s obzirom da bi modernizirane rafinerije u Rijeci i Pančevu bile dovoljne za potrebe tržišta bivše Jugoslavije.

S druge pak strane, stručni krugovi koji zbog naravi trenutnog angažmana ne žele biti imenovani, ocjenjuju kako argumentacija o neisplativnosti rafinerijskog biznisa u Hrvatskoj ne stoji. Podsjećaju da je MOL trebao ponijeti dio financijskog tereta obnove i modernizacije Ininih rafinerija te da je obnova Rafinerije nafte Sisak trebala biti okončana 2008., a Rafinerije nafte Rijeka 2006. godine. Činjenica je da to nije učinjeno, a umjesto toga MOL je kupio rafineriju u talijanskoj Mantovi koja je potom zatvorena.

Hina-ini izvori ne slažu se ni s tezom da su Inine rafinerije prekapacitirane s obzirom na tržišnu potražnju te podsjećaju da Ina uvozi derivate iz Mađarske, čija se prerada navodno u Hrvatskoj ne isplati.

O šteti zbog izostanka modernizacije Ininih rafinerija ovih dana oglasila se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) koja je organizirala okrugli stol na kojem je ocijenjeno da se šteta od izostanka modernizacije Ininih rafinerija koja je ugovorena s MOL-om mjeri u milijardama dolara.

Dugogodišnji menadžer rafinerijske djelatnosti u Ini Ivica Billege, na HAZU-ovom je forumu podsjetio da je u Rafineriji nafte Rijeka okončana tek prva od planirane dvije faze modernizacije, a u Sisku je realiziran samo manji dio prve faze. Smatra da se to može povezati s »primamljivom alternativom« koju MOL ima u razvoju vlastitih rafinerija. Billege računa da bi ukupni profit Ininih moderniziranih rafinerija bio oko 380 milijuna dolara godišnje. Pored toga, smatra da bi vraćanje prijašnjeg Ininog tržišnog udjela u Hrvatskoj i inozemstvu bilo relativno lako i da bi se to Ini isplatilo i uz desetpostotni damping.

Međutim, glavni ekonomist Ine Goran Šaravanja na istom forumu upozorava da je Ina suočena s padom potražnje zbog petogodišnje recesije te se pita je li onda potrebno da rafinerije rade punim kapacitetom i gdje prodati proizvedene količine? Ina pak tvrdi da je od 2008. godine do sada u razvoj rafinerijskih sustava u Rijeci i Sisku investirala više od pet milijardi kuna.