Ove sedmice su me preokupirali problemi zdravlja u široj porodici pa sam i fizički i mislima više bio u Centru za srce u Tuzli nego u Tešnju. Kada se sve dobro završilo u subotu pročitah u Avazu da su u petak bile u Tešnju demonstracije stotinjak građana i da su demonstranti zahtjevali da ih primi načelnik mr. Huskić. Zahtjevali su „smanjenje plaća općinskim uposlenicima za deset posto, ukidanje naknade vijećnicima za rad u komisijama i usmjeravanje tih sredstava u socijalni fond“./citirano iz Avaza./.
U Tešanjskom dnevniku ne pišem /ili veoma rijetko/ o događajima kojima nisam bio prisutan. Zato ne bih želio ni komentarisati demonstracije od petka u Tešnju.
Naravno da i stanovnici tešanjske općine osjete na svojim leđima teret bosanski koji su nam natovarile poslijeratne vlasti. U Tešnju ima socijalno ugroženih, ali je pitanje je li ih u to stanje dovela općinska administracija, da li ona radi dobro svoj posao, da li administracije u Tešnju ima više na broj stanovnika nego u normalnim zemljama i da li ona zaista radi dobro svoj posao? Koliko ja znam ,dobili su puno pohvala kako iz naše zemlje tako i iz inostranstva. Da li su im primanja u odnosu na iste kvalifikacije u tešanjskim firmama veća i koliko ne znam, a vjerujem ni demonstranti.? Da li će 10% njihovih plaća riješiti socijalno stanje na nivou općine?.Neće.Načelnik je primio predstavnike demonstranata i obećao je da će im u četvrtak dati odgovor.
Međutim, pravi uzrok naših problema leži sve više što se odmičete od lokalne vlasti.
Demonstaracije imaju svoje puno opravdanje obzirom na stanje i kretanja u BiH. Sada je veoma važno da se sačuvaju pozitivni efekti demonstracija koje su stvorile prostore za nove ljude i za promjene. Bez sistemskog pristupa ništa nećemo dobiti, nego ćemo još više zakomlikovati stvari. Sistem u kome živimo je parlamentarna demokratija, kažu najbolje što današnja civilizacija zna. Nismo dugo u tom sistemu i mnoge stvarne poluge kontrole izabranih predstavnika vlasti i etničke podjele dovele su do urušavanja sistema našeg demokratskog sistema. Dijagnoza bolesnog društva je jasna, obolilo je od neefikasnosti, neodgovornosti, korupcije, nepotizma i sl. Terapija su promjene, ali kako ih provesti, kada bez izbora, parlamenta i političkih partija to nije moguće. Kako to realizirati? Imaju li demonstranti svoje predstavnike koji su to u stanju?
Pojavljuju se razne kategorije udruženih građana kao što su boračke, sindikalne, nevladine organizacije, koje su za cijelo vrijeme ove naše mlade demoktratije bile pod potpunim uticajem političkih stranaka. Rijetki su oni koji to nisu bili. Sada se vodi borba stranaka za ugledne demonstrante. Već dolazi do razilaženja među demonstrantima. Prosječan građanin želi promjene. Na čelu vodećih stranaka koje su bile na vlasti su ljudi koji su krivci za ovakvo stanje. Imamo sindikat koji je izdao radnike, a ni sada ništa ne poduzimaju da promjene rukovodstva koji su ih doveli u tu poziciju. Imamo boračke organizacije koje su se svojevreno namnožile onoliko koliko je bio interes političkih partija. Pojedinci na njihovom čelu su imali privilegije.
Demonstranti su optuživali i rušili vlade kantona i rukovodstva općina, koje su opet postavili na ta mjesta stranke pobjednice na izborima. Poslije ovih događanja stranke se moraju reformisati, kadrovski osvježiti. Umjesto očekivanih vanrednih kongresa i hitnih kadrovskih promjena, pronađeni su krivci u drugim političkim partijama.
Jedina politička stranka koja je malo bila u vlasti, a stvorila je politički autoritet, je SBB. Da li ova stranka može biti nosilac promjena? Predsjednik stranke nekadašnji vlasnik uticajnog Avaza se preko uredničke politike lista tokom proteklih 18 godina uvijek opredjeljivao za političku opciju i ona je najčešće i pobjeđivala uz asistenciju reisa ef. Cerića (SDA i SBiH). Danas preko Avaza, bez novog reisa, vodi borbu za sebe i svoju stranku. Od 13. januara do 15.02.2014. godine njegova se fotografija pojavila u 35 puta u ovom najčitanijem dnevnom listu i to na udarnim stranama. Pri tome je bilo i 16 afirmativnih izvještaja ili tekstova koji se odnose na predsjednika ili neku aktivnost stranke u kantonima ili paralamentu. To je sada i tema i za drugu analizu sredstva informisanja u BiH i njihovog uticaja na stanje u kome se nalazimo.

Sa prvog okupljanja pred općinom

Mogu li se postojeće stranke reformisati? Za sada nema nagovještaja. Da bi to uradile morale su napraviti prvi najvažniji korakto, a to je izvršiti odmah i sad promjene unutar same sebe.
Najveće dvije stranke imaju jedan dio svog biračkog tijela i bez obzira na stanje oni će glasati za svoju partiju, ali je sigurno ih neće biti kao do sada..
Imaju li šanse male stranke? Teško jer su previše usitnjene i uglavnom se bore za onaj mali tas na vagi između velikih stranaka koji će im donijeti više personalnih pozicija nego što vrijede kod birača.
Koja je to sada politička snaga koja može energiju naroda i demonstarcija usmjeriti u pravom reformskom pravcu? Za sada takvu stranku ja ne vidim.
Nasuprot ovakve problematike unutar bošnjačkog naroda stoje oni još pogubniji po ovu našu BiH, etnička podijeljenost države koja hrani mnoge koji su državu BiH doveli do ovog stanja. Taj prostor je još uvijek nedodirljiva zona za združene demonstrante, a time i promjene.

Život uz televizor i internet
Prisjetim se načina života u zimske dane prije 60 godina i uporedim sa današnjim. Nekada su se komšije prijatelji, rođaci posjećivali i sijelili. Porodice su bile brojnije nego danas, a prostora puno manje pa su majke djecu pripremale za sijelo tako što su im govorile da šute u nekom kutku sobe i da „ne kupe riječi sijeldžija u obrve“. Pričale su se razne priče, a u moje vrijeme posebno one ratne partizanske.
U mojoj porodici prvi radio bio je u vrijeme Drugog svjetskog rata kada su ga odnijeli partizani, drugi je kupljen 1952. godine. Proizveden u Nišu i nosio ime Nikola Tesla. Radio aparat je donio mnoge promjene u životu porodice. Sjećam se jedne komšinice sa Ravana gdje imamo bašću koja je iznenađena glasom iz „kutije“ zavirivala da vidi kako se uspio „pasković“ smjestiti u tako malu kutiju.
Subotom je bila posebna radost jer se emitovala zabavna emisija Subotom uveče koja je bila jako slušana. Otac je slušao radio Glas Amerike i čuvenog Grgu Zlatopera, radio London i radio Moskvu.
Problema u prekidu programa je bilo. Prvo je znao puknuti onaj konac-laks što pomjera skalu za biranje stanica, pa smo mi, mlađa djeca, dobili zabranu rukovanja. Drugi problem je bio nestanak električne energije. U mom komšiluku je bila jedna bandera sa koje je cijeli komšiluk dobivao električnu energiju i ako se desi da kod nekog nastane kuršlus onda cijeli komšiluk nema struje dok se električar Eso ne pojavi sa penjalicama da popravi osigurač. Svi smo se obradovali kada je Eso doselio u naš komšiluk. Mi djeca smo se znali i igrati raznih igra.

Kako Tešnjaci danas provode ove zimske dane i noći?
Danas je stigao u naše kuće TV ekran sve više onaj od 32 ili 40 inča i donio nam sa sijaset programa preko kablovske ili nekog drugog provajdera. TV ekrani su okupirali i mlade i stare, možda ne samo one mladiće što imaju djevojke i idu u disko i kafiće.
A šta to mogu vidjeti na ekranima i šta se najviše gleda?
Kablovske televizije su nam približile desetine kanala različitih sadržaja.
Članovi porodice imaju različite želje pa su sada rijetke kuće sa jednim televizorom.
Žene gledaju, prije svega ostalog, serije i kuharske prezentacije. Sada su ovladale turske i indijske i zamijenile su nekada popularne latino- američke. Turske serije su popularne i u Srbiji i u Hrvatskoj. Tu je serijal Sulejman Veličanstveni, zatim Feriha, Dolina vukova i druge. Tu je i već više puta reprizirani serijal Lud, zbunjen i normalan, komedija sa glumcem Mustafom Nadarevićem. Filmova ima jako puno, ali su sadržajno i tehnički dosta lošeg kvaliteta. Rijetko se može naletiti na film koji možete gledati sa pažnjom, ali se lako uključite na akcije Stiva Segala ili Žan Klod Van de Namea koji pobiju desetine negativaca, a da na kraju filma i zaboravite na sadržaj.
Kuharski recepti, kuharska takmičenja su mogu gledati na velikom broju tv TV stanica.
Muškarci gledaju fudbalske utakmice posebno one u evropskim ligama gdje igraju igrači iz Bosne i Hercegovine.
U zadnje vrijeme kao plima šire se reality show programi takmičenja mladih pjevača. Tako utorkom televizija Pink daje emisiju X-faktor. Tamo se takmiči i pet Bosanaca pa to postaje teren i za navijanje. Petkom je na televiziji TV Hajat show ZMBT (zvijezda možeš biti ti), subotom Grand parada na Pinku, a subotom i nedjeljom na više TV stanica (TV1, Alfa i dr) takmičenje pjevača sevdalinke.
Nisam siguran da li gledaoce više privlači dobra pjesma ili interpretacija ili navijački zanos prema učesnicima.
Informativne emisije su uglavnom crne hronike sa vijestima iz BiH (koje su več postale frustrirajuće) i svijeta gdje je glavna mjera broj mrtvih u nekom terorističkom aktu ili vremenskoj nepogodi.

Detalj iz indijske serije

Kvalitetnih drama, kvalitetni filmovi, događanja iz kulture je veoma malo kao oaza u pustinji. To su uglavnom neka događanja iz Sarajeva, kao što je Sarajevski filmski festival, Sarajevska zima i sl.
Dobrih vijesti na TV servisima (TVBiH i FTV) nema jer se one moraju platiti da bi bile objavljene. Tako ako otvorite novi pogon i zaposlite radnike i želite da to objavite onda to morate platiti i do 15 000 KM. Ako je u pitanju ubistvo, tuča, pucnjava, saobraćajka, pljačka i budite sigurni da, ako ste učesnik, vaša fotografija je tamo i brzo postajete popularni.. Ko danas nezna za Miliće, Delaliće, Hadžiće i druge prijestupnike u odnosu na zakon.

Tu je i internet, poslije TV –a najmočnije medijsko sredstvo. Vijesti sa aktuelnih demonstracija su pračene u trenutku događanja jer su direktne prijenose, pored televizija, vršili i portali.
Danas svi sve znaju. Koji lijek je za koju bolest pa čak i doktore demantuju jer „pročitao sam na internetu“, kao da je tačno sve što tamo piše. Tu se kriju mnogi moderni markentiški potezi. I ja sam jednom potražio taj G 132 (germanijum) kažu čuda čini, a onda kada sam vidio da košta 100 KM splasnula je moja želja za popravkom godinama već narušenog zdravlja.
I tako smo izloženi brisanom medijskom prostoru koji nas svaki dan bombarduje i na osnovu toga su stvorena mnoga mišljenja o događajima kod nas i u svijetu, lijekovima i ne znam čemu sve. Interesnih proizvođača naših mišljenja je mnogo, neki su jači, neki slabiji.
Internet je pokazao sposobnost da okupi oko neke ideje ogroman broj ljudi. Najbolji primjer su naša zadnja događanja. Ali kao i svaki novi civilizacijski napredak i ovaj prate pojedine negativnosti.

Projektovanje i proizvodnja u Dobropolju
Veoma sam znatiželjan kada je u pitanju neki novi pogon i nova proizvodnja bez obzira kolika ona bila. Za mnoge sam znao i rado ih obišao, a za neke i nisam. Jedan od onih za koje nisam znao da ima i vlastiti biznis je Abdulah Avdo Brka. Šefket Turalić dostavi informaciju kako se radi o pogonu za primjer, koji ispunjava zahtjeve svih evropskih standarda.
Zaputih se u Dobropolje znajući da je firma uz porodičnu kuću jer sam poznavao Avdinog oca Salku koji je bio radnik Pobjede. Za Avdu sam čuo kao vrsnom stručnjaku i inovatora od radnika Mann und Hummela, ali i nekih drugih stručnjaka iz obrade metala. Danas u Mann und Hummelu radi oko 20 mašina i uređaja čiji je konstruktor i koje su rješile mnoge tehničke probleme.
Prije nego dođoh do hale za oko mi zapade prelijepo dvorište i okruženje sa puno neobičnih sadnica. U hali je upravo završavala smjena i radnici su meli i čistili pogon. Na ulazu u proizvodni pogon se ostavljaju cipele i oblače papuče kao da se ulazi u pogon za proizvodnju hrane, a ne mašinskih dijelova i sklopova.
Pogon besprijekorno čist, a četvorica radnika su još uvijek radila završavajući neku seriju.

Pogon Metalne radionice „Brka“

Sve je počelo kada je Fabrika filtera UNICO raspisala tender za izradu nekih pozicija u kooperaciji. Nakon dobivanja tendera organizovao sam proizvodnju uz porodičnu kuću gdje sam napravio proizvodni pogon. U fabrici trenutno radim na poslovima stalnih unapređenja pa mi nije bilo teško da konstruišem mašine i uređaje za zahtjevne operacije. Danas na ovoj proizvodnji radi 12 radnika. Supruga mi je desna ruka, a i sin je na školovanju pa očekujem da će se i on uključiti u poslove proizvodnje.
Ne mogu, a da ne spomenem neke izvrsne majstore kao što su Mehmedalija Smailbegović moj mentor kada sam počeo raditi i Emir Deljkić vrstan majstor metalac od kojih sam puno naučio- kaže Avdo.
Ovaj pogon me posjeća na male pogone u sjevernoj Italiji koja se najvećim dijelom razvila na malim porodičnim firmama.
Međutim , nije to sve što mi je Avdo pokazao. U bašti i okućnici ima preko 200 različitih vrsta hortikulturnih sadnica starosti do 6 godina. Očekuje da to bude jednog dana prepoznatljiv park u kome će i on i radnici pronaći hlada u ljetnim vrućinama, a očima radost cijele godine jer ima dosta zimzelenih sadnica. Pokaza mi i nekoliko eksluzivnih primjeraka i ja ih zabilježi fotogarfijom. Možda neki radoznalac za 50 godina ode da ih pogleda. Pa, eto neka znate da i u Tešnju raste sekvoja (sequim giganteum-ako sam dobro zapisao latinski naziv koji mi je izdiktirao Avdo). To je ono američko drvo gigantskih razmjera.

Kedar (Cedus atlantisa),

Sekvoja (sequim giganteum)

Abdulah Brka pored svog budućeg parka

Stare fotografije

Kolektiv krojačke radionice „Mladost“

Prvi red slijeva: Envera Saltagić Mešić, Avdo Mešić, Nezira Isić Kovačević

Drugi red s lijeva: Raza Silajdžić, Zejneba Muslić Muratović, Ana Šumić, Sabiha Smailbegović Mešić, Hafiza Mahmutefendić Ibrahimović

Treći red s lijeva: Hakija Mešić, Lutvija Korajlić, Halid Smailbegović, Almasa Berberović, Muharem Abduzaimović, Razija Mulabdić Kahvić i Aljo Smailbegović

(Fotografija iz albuma Amele Kahvić Halilović)

Sa table na Gornjoj čaršiji

 Husein Galijašević

{fcomment}