Ovu priču mi je ispričao moj rahmetli brat Sejdo, a njemu glavni junak ove priče.

BORAČKA PENZIJA

Piše: hadži. Ibrahim ef. Mahalbašić, Diplomirani pravnik

 Moj brat Sejdo je bio gradjevinski majstor. Tako je jednom prilikom radio u Miljanovcima, Tešanjski kraj, kod nekog čovjeka, a čini mi se da mu je bilo ime Osman i da je bio hadžija,a uz to Osman je bio dobro stojeći i ugledan čovjek.
 U Miljanovcima se uvijek držalo do dina i imana, do posta, i drugih islamskih propisa. To su veoma vrijedni, čestiti i napredni ljudi. U to vrijeme su se pretežno bavili poljoprivrednim radovima, ali ima i drugih zanimanja, a i onih koji su odlazili na rad u inostranstvo. Neki pričaju da miljanovčani po broju stanovnika imaju najveći broj visokoškolovanih ljudi na ovom kraju i da su se uvijek posebno trudili u odgoju i školovanju svoje djece. Tu su se gradile dobre i lijepe kuće, džamije, mektebi, škole i drugi infra-strukturni objekti. Miljanovčani su medju prvima otvorili školu u tešanjskom kraju, a posebno su se istakli u odbrambeno-oslobodilačkom ratu u Bosni i Hercegovini 92/95. Njihova hrabrost iz tog' rata uz mudrost taktike ratovanja je jedinstven uspjeh za koji znaju i izučavaju ga svjetski vojni stratezi, jer su u svakoj bitci sa srbo-četničkim agresorom izlazili kao pobjednici, iako su bili u odnosu na agresora tehnički nemjerljivo inferiorni. U tim bitkama, epskih razmjera, miljanovčani su od agresora zarobljavali tenkove, uništavali im orudja i oružja, zarobljavali municiju za sebe i tako se osposobljavali za još bolju odbranu i oslobadjanje privremeno zauzete teritorije. Miljanovčani su dali i mnogo šehida i poginulih boraca za odbranu Tešnja i države Bosne i Hercegovine.
 Još mnogo toga bi se moglo nabrajati o našim i vrijednim stanovnicima Miljanovaca. Ali, i navedeno je dovoljno kako bismo kroz ono što ću nastaviti pripovijedati pokazalo značaj vrijednosti, mudrosti i hrabrosti mještana Miljanovaca.
 Naime, Osman je pričao mom bratu Sejdi kako mu je žena bila podosta mladja od njega i da se oženio početkom II Svjetskog rata. U njegovoj porodici su se uvijek poštovali islamski propisi i običaji. Muškarac je bio glava porodice i njegova riječ je bila glavna. Kao i u svakom drugom braku i ovdje je povremeno dolazilo do određenih prepirki i svadja, ali je uglavnom to bio lijep bračni život. Radilo se na njivama i proizvodili poljoprivredni proizvodi.
 I tako, jednog dana u selu se pojave partizani. Osmanova supruga je sa njima stupila u kontakt i tom priliko je izrazila želju da je prime u partizane i da ide sa njima u rat. Oni su je primili i ona je napustila kuću i sa njima otišla u rat.
 Nakon izvjesnog vremena Osmanova žena se pojavila pred kućom u vojničkom odijelu sa automatom u rukama, a na glavi je imala titovku sa zvijezdom petokrakom. Tada se Osman uplašio da ona nije došla da od njega naplati neke dugove i greške, ali to se nije desilo i pokazala se veoma fer. Rekla mu je da je došla da se okupa i presvuče, a Osman je ponudio jelom i kahvom. Rekla mu je da nije gladna i onda je izašla iz kuće i sa vojskom nastavila put.
 Nakon nekog vremena pred vratima Osmanove kuće se pojavio partizanski kurir. Tada mu je uručio pismenu obavijest da mu je žena u ratnim dejstvima poginula. Osman je tu obavijest od kurira ostavio na posebno mjesto sa drugim papirima za koje je smatrao da su veoma bitni, jer nikad se ne zna kada će ti takvi papiri zatrebati.
 Završetkom II Svjetskog rata nastaju veoma teška vremena. Uvode se raznorazni nameti, otkupi, zatvaraju Mlade muslimane, donosi se zakon o zabrani nošenja zara i feredže, ukidaju se mektebi, za sve je trebalo odobrenje od milicije, itd. I pored svega situacija se u državi donekle stabilizuje, uspostavljaju se ekonomski i finansijski tokovi, počinje se sa isplatom penzija, kao i druge isplate kroz finansijsko poslovanje.
 Hele, naš junak priče, Osman jednog dana se odluči, obuče široke bijele gaće, koparan, opanke, stavi u džep obavijest o ženinoj smrti i zaputi se u Tešanj u Općinu. Na ulazu u općinsku zgradu portir ga uputi u kancelariju za boračka pitanja do trećih vrata lijevo. Kada je došao do vrata pokucao je i iz kancelarije se čuo glas: "Slobodno!"
 Ušao je unutra. U kancelariji je vidio dvije ženske osobe i jednog muškarca, koji su sjedili za stolovima.
On ih je pozdravio sa: "Dobar dan, drugarice i drugovi.", a onda ga je jedna od žena uljudno upitala: "Izvolite djede, šta ste trebali?"
 "Da biste Vi mene razumjeli o čemu se radi trebao bih Vam ukratko ispričati o čemu se radi?", rekao je Osman njoj i pogledao je, čekajući odgovor, na što mu je ona rekla da može početi pričati i on je nastavio.
 "Prvo, kao što je kod nas adet i običaj, potrebno je da Vam se predstavim ko sam i odakle sam.", a kada je to uradio nastavio je pričati. "Imao sam suprugu koja je bila napredna i patriotski nastrojena i takva se i uključila u Narodnooslobodilački pokret za odbranu naše države. Čim su partizani došli u Miljanovce ona ima se priključila i sa njima otišla i tako je u borbi sa okupatorima i domaćim izdajnicima poginula. kao dokaz o tome što Vam pričam imam i dokaz gdje je i kada je poginula sa potpisom komandanta te brigade. Ja vidim da danas i žene primaju boračke penzije za svoje poginule muževe u ratu pa sam i ja razmišljao i skontao, na osnovu vaših skupova i konferencija na kojima govorite da je ovo društvo ravnopravnih i da u njemu i muškarci i žene uživaju ravnopravnost, da bi bilo sasvim logično i pravedno da i ja za pogibiju svoje supruge primam boračku penziju."
 Tada je Osman ušutio, a oni su se zgledali i muškarac u kancelariji progovori:
 "Djede, ovakav zahtjev još nikada do sada nismo imali. Moram priznati da Vam je logika dobra, ali moram Vam reći i to da Vi na tu penziju nemate pravo."
 Osman je tada lagano ustao, uzeo svoje papire i stavio ih u džep, a onda progovorio:

"Dobro, šta ću ja, ali bar sam se sada uvjerio da sve što vi pričate po tim svojim skupovima i konferencijama nije istina."
 Ipak, Osman je bio dobar vjernik, vrijedan insan, pošten, ali je tokom života svojima u selu često govorio da ljude ne procjenjuju po onome što pričaju ili pišu, nego da ih najviše cijene po njihovim djelima, a da posebno razmišljaju o tome šta im politika servira.

{fcomment}