U bošnjačkoj politici preovladava stav po kome Bošnjaci jedino BiH (u granicama zatečinim 1992. godine) smiju smatrati za svoju domovinu i bilo kakva pomisao koja nije u skladu sa ovime se broji u veliki grijeh – tipičnom Bošnjaku „bolje mater opsuj“ nego li mu spomeni mogućnost realizacije nacionalne države Bošnjaka u granicama drugačijim od onih iz 1992. godine. Štaviše u posljednje vrijeme sve su glasniji pokreti u BiH koji traže povrat Ustava BiH iz 1992. godine, a istovremeno niko ne vrši nikakve analize kako bi takva država funkcionisala. Upitno je da li su se oni koji zagovaraju povrat Ustava iz 1992. ikada zapitali „šta bi bilo kada bi bilo“ tj. šta bi se desilo kada bi se cilj njihove borbe ostvario. Očito da ni oni sami ne vjeruju mnogo da će njihov cilj biti ostvaren pa i ne razmišljaju mnogo o tome.Kampanje za povrat Ustava iz 1992. i ne podižu se zato da bi se taj Ustav bio vratio već zato da bi se zaradili kod naroda jeftini politički poeni. Kod (naivnog) bošnjačkog naroda najbolji su oni bošnjački političari koji se najbolje svađaju sa srpskim i hrvatskim političarima, a ne oni koji najefikasnije rješavaju nagomilane probleme. Dovoljno je da nekog anonimnog političara Dodik u svome govoru samo spomene kao „opasnog neprijatelja“ i odmah taj anonimus postaje „dobar“ neovisno o tome kakvi su njegovi stvarni potencijali.

Može se postaviti pitanje šta bi se desilo kada bi odista došlo do ujedinjenja Federacije BiH i Republike Srpske uz povrat Ustava iz 1992. godine? I bez velikih analiza (koje bi svakako trebalo sprovesti) jasno je da bi približno 40% građana te države svoju državu mrzilo „iz dna duše“ što praktično znači da bi to bila izrazito nestabilna država sa stalno izraženim unutrašnjim napetostima. Dalje postavlja se pitanje izlaska na međunarodne morske vode te i takve države. BiH (u granicama iz 1992.) istina ima Neum i sukladno tome prema međunarodnom pravu mora ima zagarantovan pristup međunarodnim morskim vodama, ali svaki brod koji bi uplovio u Neum prethodno mora ploviti kroz Pelješački kanal tj. kroz hrvatske teritorijalne vode što znači da bi takva BiH imala mnogo veće probleme po pitanju izlaska na međunarodno more nego što ima Slovenija. Hrvatska morska granica naslijeđena je iz Jugoslavije, a Jugoslavija ju je uredila sa Italijom. Svaka priobalna zemlja po međunarodnom pravu ostvaruje suverenitet 12 nautičkih milja daleko od kopna, a dalje su međunarodne vode. Tako je i Jugoslavija povukla svoju morsku granicu, a ona se u Tršćanskom zalivu sastaje sa Italijanskom u jednoj tački. Ta je tačka ustanovljena Osimskim sporazumima na koje su Italijani pristali na jedvite jade i sigurno više nikada ne žele čuti za njih. Ta je tačka udaljena tačno 14 milja od Pirana koji je najistaknutiji dio obale Slovenije što praktično znači da Sloveniji nedostaju dvije milje do međunarodnih voda. Slovenci mogu u Piranu izgraditi dvije milje dugačak mol usmjeren prema onoj već spomenutoj tački usred mora. Kada stignu na 12 milja od nje, mogu objaviti Italiji i Hrvatskoj da imaju morsku tromeđu triju država i da s nje mogu slobodno ulaziti u međunarodne vode. Ili još bolje mogu podići ostrvo ispred Pirana.Dakle Slovenci problem izlaska u međunarodne vode relativno jednostavno mogu riješiti, ali postavlja se pitanje kako će taj problem riješiti BiH ?!

Istovremeno vrlo stidljivo se spominje telefonska “prodaja” sedam kilometara morske obale BiH u reonu Sutorine uz navodni blagoslov Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića. Tada je, navodno, BiH u zamjenu za Sutorinu i obližnja naselja uz obalu (Sušćepan, Prijevor, Ratiševina, Igalo, Njivice i Toplu) dobila planinski masiv Maglić, te Kruševo i Vučevo. Rijetki se danas sjećaju izjava jednog bivšeg i jednog sadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića i Željka Komšića, koji su nakon izbora 2006. godine najavili kako će narediti novoformiranoj Vladi FBiH, na čelu koje je bio Nedžad Branković, da pred Međunarodnim sudom pokrene proces arbitraže i povratka Sutorine, drugog izlaza na more BiH, ali i Igala i Njivica, koji danas pripadaju Crnoj Gori. A još stidljivije se razgovara o mogućnosti razmjene Neuma za Konavle od čega bi obje države i BiH i Hrvatska imale velike koristi. Hrvatska bi dobila kontinuitet teritorije, a BiH bi dobila čestit i valjan izlaz na međunarodne vode. U pojedinim krugovima ekstremnih srpskih nacionalista se razmatra mogućnost da Srbija izlaz na Jadransko more riješi upravo preko Sutorine. Ovi ekstremisti planiraju podjelu BiH pri čemu bi Republika Srpska bila pripojena Srbiji čime bi Srbija dobila izlaz na Jadransko more koridorom: Užice – Višegrad – Foča – Gacko – Trebinje – Sutorina. Istovremeno alarmantan je nedostatak bilo kakve inicijative od strane bošnjačkih političara po pitanju valjanog izlaska na Jadransko more. U momentu kada se govori o potpisivanju sporazuma o razgraničenju između BiH i Crne gore pri čemu istovremeno Hrvatska pokušava pronaći rješenje za povezivanje Dubrovačke Regije sa ostatkom Hrvatske što zahtijeva ogromne troškove u sadašnjoj situaciji odista je ekstremno nerazumno ponašanje bošnjačkih političara u smislu spomenutog izostanka valjane inicijative.

Kad god se otvori diskusija na temu bošnjačke nacionalne države tj. države koja bi bila ustrojena tako da u njoj Bošnjaci čine barem 70% stanovništva odmah se počnu spominjati neki pežorativi kao što je: bošnjački tor, fildžan država, geto i slični, a niko nikada ne tvrdi da je npr. Francuska nekakav francuski „tor“ ili „geto“ ?! Za BiH je karakterističan još jedan fenomen. Prema sadašnjem Ustavu BiH konstitutivni narodi su Bošnjaci, Srbi i Hrvati te se većina građana smatra pripadnikom jednog od ovih naroda, ali postoji nimalo zanemariva skupina građana BiH koji se hvalisaju upravo time što navodno ne pripadaju ni jednome od ovih naroda što obrazlažu činjenicom da neće da se svrstavaju ni u jedno „krdo“ !Ovakvi sebi umišljaju da su nešto posebno vrijedni i značajni samo zato što su hadumi po pitanju narodne svijesti što je vjerovatno raritet svjetskih razmjera.

Površina BiH je 51.129 km², a površina npr. Slovenije je20.273 km² što značida je površina Slovenije tek 40% površine BiH pri čemu niko ne govori za Sloveniju da je „fildžan država“, a istovremeno svako spominjanje neke bošnjačke države se smjesta poveže sa ovim pežorativom koji nema nikakvog opravdanja.Još jedan „argument“ koji ističu svi protivnici ustanovljenja bošnjačke nacionalne države je „neće Evropa dozvoliti da se na njenom tlu ustanovi država sa islamskom većinom“ pri čemu se zanemaruje činjenica da na tlu Evrope već postoje dvije države sa islamskom većinom (Albanija i Kosovo), a također dio teritorije Turske je u Evropi. Dalje navodi se još jedan „argument“ protiv bošnjačke države, a to je da bi u toj državi bilo „pedeset bogatih poslušnih porodica“ koje bi vladale državom. Ovaj „argument“ je odista smiješan, jer postavlja se pitanje na temelju čega se tvrdi da će biti upravo pedeset (slovima i brojem) bogatih porodica ?! Svuda u svijetu ima bogatih ljudi te je valjda normalno da ih ima i među Bošnjacima, a savremeno društvo garantuje jednakost pred zakonom za sve bez bilo kakve diskriminacije. Jedan od najuvredljivijih „argumenata“ koji se iznose jeste stav da navodno Bošnjaci nisu sami kadri da vode državu bez pomoći Srba i Hrvata! Činjenica je da bošnjački narod ima veliki broj stručnjaka u svim oblastima od kojih su mnogi poznati u svjetskim razmjerama te su tvrdnje kako nije u stanju da ustanovi vlastitu državu odista bespredmetne. Također je uvredljiv i „argument“ kako je bi bošnjačka država bila ekonomski neodrživa, ako se uzme u obzir činjenica da teritorij nastanjen Bošnjacima ima ogromna prirodna bogastva i da se na tome teritoriju nalaze privredni kapaciteti koji su davali oko 60% izvoza bivše Jugoslavije, a također bavljenje stočarstvom, voćarstvom i drugim granama poljoprivrede je značajno zastupljeno. Navodi se i odista smiješan podatak kako bi teritorij bošnjačke države bio najnaseljenije područje na svijetu, jer ako bi bošnjačka država imala jednaku površinu kao Slovenija tj. ako bi preuzela 40% teritorije sadašnje BiH i ako bi 60% stanovnika sadašnje BiH bilo nastanjeno na tome teritoriju opet bi gustina naseljenosti bila uporediva sa onom u Sloveniji. Mogli bi se do iznemoglosti nabrajati i opovrgavati svi „argumenti“ i svi pežorativi koji se smišljaju kako Bošnjaci ne bi imali svoju državu, ali ono što čovjeka najviše zaboli jeste upravo činjenica da najviše tih „argumenata“ i pežorativa biva kreirano od samih Bošnjaka odnosno sami Bošnjaci ih kreiraju bolje nego bilo tko od njihovih najljućih neprijatelja! Paradoksalno je da istovremeno među Srbima i Hrvatima sve više je onih koji želi da se pitanje državnosti Bošnjaka (konačno) riješi, jer su svjesni da bez valjanog rješenja toga pitanja neće biti trajne stabilnosti u regiji do koje im jeste stalo.

Na Bošnjačkom saboru održanom 1993. godine u Sarajevu Edib Bukvić je dao osnovne značajke koje bi morala da zadovoljava bošnjačka država: „da je to kompaktan prostor koji se može braniti, da ima svoj izlaz na more i da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar“ – ovome bi se sa današnje tačke gledišta moglo pridodati da država Bošnjaka treba bitisekularna, demokratska država uređena po ugledu na napredne države Evrope.

Međutim ideja bošnjačke države plasirana na Bošnjačkom saboru 1993. godine je odbačena te danas imamo BiH obučenu u „dejtonsku ludačku košulju“. Osim BiH u Evropi postoje još samo tri višenacionalne države: Britanija, Belgija i Švicarska. Ako tome dodamo činjenicu da su u Belgiji i Britaniji sve izraženiji zahtjevi za disolucijom stvari postaju jasne. BiH se približava potpunom kolapsu, politička paraliza je izrazita, a ekonomska situacija iz godine u godinu sve gora. Institucije države BiH su alarmantno neaktivne u oblastima kao što je njegovanje kulture i tradicije Bošnjaka kao osnovnih integrativnih faktora naroda. Kao „tačka na i“ su došla nedavna hapšenja uglednih Bošnjaka čija je valjda jedina krivica što su u ratu bili patriote i što su branili svoju domovinu. A navedena hapšenja su učinjena institucijama države za koju su se patriote borile i koju smatraju za svoju domovinu …

Bošnjaci (kao i svaki drugi narod) treba državu koja će biti garant njegovog opstanka, jer narod bez države je poput beskućnika, ali očito da ovakva dejtonska BiH nije garant opstanka Bošnjaka i da najvjerovatnije ni obnovljena avnojevska BiH također ne bi bila garant opstanka.U tome smislu potreba ozbiljne analizei valjane inicijative po pitanju rješavanja državnosti Bošnjaka danas imaju izuzetan značaj.

Autor: Amir Halep

{fcomment}