I ovoga puta želim da sa vama podijelim jednu lijepu i poučnu priču, koja nosi naslov:

POLA VREĆE BRAŠNA
(Porodici Sulejman ef. i Behije Halilović)

Autor: Ibrahim ef. Mahalbašić, diplomirani pravnik
Jelah: 27. 10. 2014. godine

 Kako se kod nas vrlo rijetko piše o vrijednim i uspješnim ženama sa ovih prostora, a njih je veliki broj, ovoga puta sam se odlučio da napišem priču o efendici Behiji, jer je dobro poznajem, a koju krase plemenite ljudske osobine i kvaliteti.
Ona je supruga Sulejman ef. Halilovića, imama Džemata Trepče, Medžlis IZ Tešanj. To je jedna veoma vrijedna, čestita i uspješna žena. Imaju četvoro djece, tri kćerke i jednog sina. Behija je po prirodi vesela, prijatna i komunikativna žena, te zrači pozitivnom energijom, iskrena je vjernica, muslimanka i bošnjakinja. Sve što želi ostvariti u životu ona to čini racionalno i planski. Nema mnogo škole, jer nije imala uslova da nastavi školovanje, ali joj je Allah dž.š. podario bistrinu uma, volju i energiju, pa se uspješno nosi sa svim potrebama i problemima u životu. Za nju kažu da je velika šteta što nije nastavila školu i što nije završila neki fakultet. Ali, koliko Behija i njen efendija vode računa o odgoju i školovanju djece vidi se i po tome što im je svo četvoro djece završilo medrese, od kojih su jedni završili i fakultet dok drugi još studiraju.

 Oni svakodnevno ulažu napore kako bi svoje džema'tlije uputili i usmjerili da žive i rade u skladu sa islamskim načinom života i islamskim ahlakom - bontonom. S' obzirom  da joj je u efendije zdravlje malo narušeno Behija se dobrim dijelom brine oko kućnih poslova i nekih akcija, koje se vode u džematu oko džamije i džematske kuće i to veoma uspješno. Džematlije Trepča imaju puno razumijevanja za Sulejman ef. i njegovo zdravstveno stanje, zbog čega zaslužuju poštovanje svih dobrih ljudi i veliku nagradu od Allaha dž.š.

 Pored svih kućnih, porodičnih i džematskih poslova i obaveza efendinca Behija je veoma uspješan pčelar. Učestvovala je na nekoliko sajmova pčelarstva i izlagala je svoje proizvode, što, bez sumnje, pojačava njihov kućni budžet i omogućava kvalitetniju i zdraviju ishranu.

 Posebno treba istaknuti Behijin angažman u proteklom ratu u odbrani od agresije na našu domovinu BiH. U tim teškim ratnim vremenima ona je od mještana uzimala u zakup određene parcele zemlje, sijala ih i proizvodila poljoprivredne proizvode za sebe i pomoć drugima u ratu, a posebno borcima na linijama odbrane. Behija je tokom tog perioda redovno kroz džemat prikupljala prehrambene proizvode i druge potrebne artikle i posjećivala ranjene borce u "Tešanjskoj ratnoj bolnici", donosila im poklone, a i dan - danas se mnogi sjećaju njenih utješnih i optimističnih riječi da će, ako Bog da, brzo ozdraviti, vratiti se na liniju i boriti se do konačnog oslobođenja teritorija Tešnja.

  Kada je Tešanjski kraj 1993. godine pao u totalno okruženje, koje je trajalo nepunih devet mjeseci, kojom priliko su bile zatvorene sve putne komunikacije za snabdijevanje, Allah dž.š. nam je ukazao svoju milost i pomogao da nam se, uz zalaganje i kontakte naših rukovodećih ljudi sa vanjskim svijetom, omogući dostavljanje hrane putem akcije "paketi".

 Tako su paketi padali na razne destinacije. Tokom te akcije dostave hrane pomoću avijacije nama imamima je sugerisano da ne "idemo u pakete", jer se tamo dogadjaju za nas neke neprijatne scene, a kada prvi konvoj hrane stigne u Tešanj da ćemo mi biti medju prvima koji će dobiti pristiglu pomoć. Mi smo se tog' uputstva pridržavali, ali se to oduljilo.
 U tom periodu na Trepče su vrlo često padali paketi. I tako, jednog dana, ja dobijem poruku od efendince Behije da što prije dođem u Trepče, jer ona ima za mene jedan važan zadatak, koji treba da odradim. Odmah sam se spremio i ispod granata stigao u Trepče, kojom prilikom mi je Behija ispričala slijedeće:
"Sulejman ef. je sa nekim društvom preksinoć otišao na destinaciju gdje vrlo često padaju paketi, a ja sam sa djecom ostala kući. Iz sobe smo gledali kroz prozor i u jednom momentu vidjeli da blizu naše kuće pada paket. Odmah smo iz kuće istrčali, prvi došli do paketa, i ujagmili tri vreće brašna sa još nekom podmjerom, a ostalo je narod razgrabio i odnio svojim kućama, koliko je ko mogao nositi. Ja nisam ni jednog trenutka razmišljala da sve te vreće zadržim za svoju porodicu, već sam ih odmah raspodijelila tako što ću jednu vreću ostaviti za svoju porodicu,drugu vreću popoloviti za ef. Šiljića iz Mravića i ef. Čamdžića, Glavnog imama iz Doboja, a treću vreću da popolove Ibrahim ef. Mahalbašić i Fadil ef. Halilović. Sulejman ef. je došao kasnije i nije donio ništa, ali mu je bilo veoma drago zbog našeg uspjeha i kako sam ja odlučila da to podijelim." Potom, Behija mi je dala vreću brašna i još neke podmjere, te ugovorila nekog džematliju iz Trepča, koji se konjskim kolima spremao za Jelah, da to sve natovari i odveze do moje kuće.

 Osim gore navedenog, dužan sam kazati da ovo nije jedini vid poštovanja i dobročinstva koje je Sulejman ef. i Behija meni i mojoj porodici činili. Ovaj nadasve ljudski plemeniti gest Behije i Sulejman ef. ostaće mi u trajnoj uspomeni i sjećanju.

 Prvo se zahvaljujem Allahu dž.š. na Njegovoj milosti i blagodatima, a potom našoj plemenitoj efendinci Behiji i njenom dobrom ef. Sulejmanu.
Molimo Allaha dž.š. da ih obilno sevabima nagradi i da njima i njihvoj porodici podari dobro zdravlje, sreću i svaki uspjeh u životu.
Zbog toga sam ovoj priči dao naslov "Pola vreće brašna", a u ovakve žene se, zaista, vrijedi ugledati.