Komanda je smještena u Gluhači, neobičnoj uvali i zaravni,zelenoj oazi podno planine Visočice.
Ovo,po mnogo čemu neobično, gotovo bajkovito mjesto doima se nestvarno,istrgnuto iz okvira vremena i prostora ratne zbilje. Zaravan obrasla bokorima lokvanja,omeđena pitomim planinskim potokom koji se ,na ulazu u ovu neobičnu dolinu grana na dva kraka koji, hitaju jedan drugom u zagrljaj , i na drugom kraju,formiraju ostrvce površine od oko tri kvadratna kilometra.

U ovo doba godine,u skoro ustaljenim vremenskim intervalima ,smjenjuju se snažni,gotovo monsunski pljuskovi ,najčešće slane kiše i jarko planinsko sunce.Na ovom području se susreću i sudaraju vlažna mediteranska klima koja se, poput lopova prikrala u samo srce bosanskih planina donoseći oblake pune kiše koji su blagorodni kao nabrekla vimena krava muzara i kontinentalna,planinska klima ,koja ih ovdje zaustavlja , istresa i prekida im put.

-Čobani izbjegavaju ovo mjesto, nije ono za ispašu. Stoka ovdje neće da pase. Samo fazani .gluhači,ovdje obitavaju , ovdje je njihovo stanište. Po tome je ovo neobično mjesto i dobilo ime, - objašnjava mu Ćamil , saradnik, porijeklom sa ovih prostora- nedaleko odavde je i nekropola stećaka koja kazuje o srednjovjekovnom,ili ko zna koliko dugom prisustvu civilazicija na ovim prostorima, ovuda se i so iz Dubrovnika prenosila u unutrašnjost.. Ovda su prolazili karavanski putevi iz Stambola i Sofije preko Foče za Dubrovnik. Ovuda su hercegovački stočari i pastiri sa Podveležja dogonili stoku na ispašu. Mnogo se ljubavi tu izdešavale i mnoge su se familije, ovdašnje i hercegovačke, orodile – slikovito i sadržajno pojašnjava Ćamil.
U drvenim kolibama zajedno sa ostalim službama izmještena u jednu od koliba i služba za organizaciju i mobilizaciju.
Zajedno sa Majorom tu su i njegovi podređeni. Veoma žive i sadržajne aktivnosti izvršavaju u svakodnevnom radu... popuna ljudstvom, stokom iz popisa... postavljenja, razrešenja...

-Hitno izvršiti popunu svih potčinjenih jedinica tovarnim grlima i obezbjediti i nesmetan prijenos municije, hrane i drugih sredstava na udaljene kote koje sada držimo,- to je najnovije naređenje i aktivnost s kojom se nosi Major i njegov tim...i da znate konj bez samara vam ne vrijedi ništa.

Vođeni neobjašnjivom intuicijom, logikom ili svakodnevnim curenjem informacija preko mobilisanih sinova i unuka, ovdašnji seljaci su svoje konje pustili na planinsku ispašu i tako se osigurali od mogućnosti da,makar i privremeno, ostanu bez njih. Samare su, naravno,posakrivali.
Ne znam, nisam pametan..kako ovo riješiti....gotovo panično ponavlja Major.

Imam ja rješenje,ne sekiraj se,rješićemo mi to akobogda,-kroz zagonetan osmijeh govori Ramo,njegov podređeni. On je iz ovih krajeva a ujedno je i šef Civilne zaštite za ovo područje.Rijetko ko zna ali konj ima osobinu da ,kada se pred njega stavi konopac,stane kao ukopan i ni makac.Pokupiću ja one svoje iz Civilne zaštite,stjeraćemo konje sa planine u kanjon,koji ćemo ogradit i konopcima i eto...Tako bi rješen prvi dio problema.

Nekoliko dana nakon što je stotinjak konja izuzeto i raspoređeno po jedinicama,Majoru javiše da
ga,cijelo jutro, skoro tri sata ,čeka jedan vremešni dedo i da ga moli da ga primi da popričaju.

-Ti meni uze pet konja,
-.Nisam ti ja uzeo.I nije samo tebi uzeto..rat je...da ti je dušman došo..,govori Major,umorno i ubjedljivo,promatrajući vremešnog gorštaka.Na njemu gruba vunena dolama,široke vunene čakšire,bijela tkana košulja.Na nogama gumeni opanci duge,vunene čarape,na glavi kapa bjelica.
Kratka sijeda brada uokviruje blijedo mršavo lice.Sitne živahne oči netremice posmatraju , čas razbacane spise,čas pušku,čas neispavanog, umornog Majora.

-TrI su mi sina i četverica unuka u vojski.Vrati mi makar dva konja.-
-Hoću, hoću ,a ti meni daj dva samara.i reci mi gdje su oni tvoji sakrili samare,-
Brzo se dogovoriše.I dok se dedo žurno udaljavao, idući prema logoru u kanjonu rijeke Ljute, gdje preuze svoje konje.Majora obuze sjeta.Pomisli na svoje roditelje-jesu li živi,imaju li šta jesti-Suza zaiskri
-Fala ti, i svratite ako vas put nanese kod naske,skuhaće sjeda pitu ,naće se i kisela mlijeka i kajmaka,reče na rastanku,iskreno,toplo ,roditeljski.
Sama pomisao na vruću pitu maslenicu,hladno mlijeko i topli ambijent doma vrati ga u djetinjstvo.Puno djece a malo djetinjstva,- pomisli sa sjetom, -a sada sveporušeno ,spaljeno.
Bože dragi ,jel ovo teška kob i sudbina ili milost tvoja .Daj mi snage da izdržim i mudrosti da ne pogriješim.
Ramo mu reče da je dedo iz jednog zaseoka iznad Bjelimića,da ga zovu Vuk,jer je,jednom prilikom,čuvajući ovce,golim rukama zadavio dva vuka.
- Ih,golim rukama , --- Golim, golim,tako pričaju, a ja pošto kupio poto prodo-šeretski će Ramo.
I drugi seljaci dođoše prijaviti mobilizaciju konja.U zamjenu za ponekog konja ponudiše samare i informaciju gdje njihovi rodbina ,rođaci i prijatelji kriju svoje.
Onaj Zulfo,razroki,on ti jezakopo svoja tri samara u čairu poviš one jabuke zukve,a Meho hin je iznio u katun..a Ibro hodžin...tako bi izvršen zadatak.

Dobro ste izvršili ono s konjima,dobro.Vidim rješili ste i samare.Razmišljam nešto o isturenim ,prednjim dijelovima odbrane i o ranom upozoravanju na neprijateljske pokrete....ovi planinci imaju dobre,kvalitetne pse pa bismo mogli, možda,da ih mobilišemo,privežemo ,a da oni kad osjete nečije prisustvo nas lajanjem upozore.Razmisli i predloži.-uz jedva primjetan osmjeh ,bi rečeno Majoru na redovnom jutarnjem brifingu.
Dobro,samo će ih prethodno doktor morat detaljno pregledati i pelcovat-jedva se suzdrža da ne prokomentariše,diskretan,dobronamjeran osmjeh veterinara Habote. S vremena na vrijeme ovakve ozbiljne,preozbiljne trenutke je trebalo i ponekom šalom i doskočicom razgoditi i omekšati. Ali ovo nije bila šala.

Borbe su se intenzivirale.Mnogo je ranjenih.Ima i poginulih.Članovi Komande su svakodnevno u jedinicama.Kordiniraju,pomažu, nadgledaju,bore se zajedno sa njima, podižu moral.

-Prolazimo blizu kuće onog dede Vuka,pozvani smo, red je svratiti,-snishodljivo će Ramo,dok su se vraćali sa položaja jedne od jedinica u kojoj su bili na ispomoći.

.Na kapiji ih dočeka starina,raširenih ruku,sa osmjehom dobrodošlice.
-Đela,đela,dobro mi došli.Ja već pomislio vi dedu svog zaboravili.-
-Sjeda ,stigli nam dosti naši,živi i zdravi bili-
-Ako,ako,mašala,dobro došli .Dugo vas iščekujemo. Donijeli ste nam radost sa sobom.
- Bolje vas našli dobri i čestiti mumini-govori Major ganut iskrenim riječima dobrodošlice-
Ovo je prava muslimanska kuća,reče i poče skidati čizme koje
nije skidao s nogu petnaestak dana,kao i ostali njegovi saborci.Umiše se i noge opraše na koritu ispred kuće
.Dedo je promatrao rane na obujedenim Majorovim nogama.
-Biće to dobro,sjeda je pripremila vunene priglavke,daćemo ti i mehlem od voska hajdučke trave,proće to brzo akobogda, reče dodajući mu laneni, tkani peškir.
Zahida,jedini ženski član ove ekipe donese paketić,maksuz pripremljen za njih..malo kahve,šećera,soli riže,ulja.
Vaša nafaka-reče i ponudi se da pomogne nani u ženskim poslovima.
U kući savršen red,sve miriše starinom, kredenac,stara sećija sa šiltetima,sto i nekoliko stolica, bosanski ćilim na podu,na zidu islamski kalendar sa slikom Kjabe,jedna levha,na njoj Ajetul Kjursija i školske slike dvoje djece,vjerovatno unučadi.Dedo sjede na malu stoličicu pored peći.Štokrla ,reče da je nazivaju.
-Kako naši doli na Brdima i gori na Treskavici.Čuo sam da smo hin isprašili na Ljeskovim vodama.- Kako je onaj naš Gazija Muderis,da ga Allah čuva,priča se da su oko njega uvijek dva safa meleka-ushićeno govori starina Vuk-eto,meni onaj srednji unuk Alija,ranjen u jednoj akciji.Šta ćeš božje određenje,a što je od boga , slađe je od meda.U nakim je diverzantima,vele oni idu prvi,a vrele je krvi,isti ja u mladosti,-nastavlja ushićeno.
Nego, čuo sam,a vi mi kažite jel to istina,da su, gori na Treskavici dva konja,neuzubillah izvršila samoubitstvo,zaletili se i strovalili u kanjon ,niz nake stijene.
Hadžija Mustafa,a on je plaho učen čovjek,veli da ,il im je dokundisalo nohat teret,il su dobrovoljan kurban učinili.
I još reče-A i konji imaju dušu,i oni su dženetska stvorenja. Hadžija veli da je Allah dž. Š.,u Kuranu Časnom jednu suru posvetio konjima,Al-Adijat.Kaže, u ovoj zemlji napaćenoj ima kurban i hajvanski i insanski.Ako je tako- veli Hadžija, i ako su konji svjesnu žrtvu učinili-za koji mjesec će sve ovo biti gotovo.Živi bili pa vidili.

A možda su to bili i moji Dorat i Putalj,oni su ,božemeoprosti,razumni i duševni , more bit više neg neki insani-, doda na kraju tiho,stidljivo.

A, opet nešto kontam,ako je nako kako pripovjeda Hadžija ,valja Dženet zaradit, i insan i hajvan mora Dženet zaradit kod Allahadž.š.
Ona moja dva konja,što sam hin vratio iz Ljute,odkad ih dovedoh,slabo jedu,nekakva im tuga u očima,tačno je osjetim,pa i mene tuga počela pritiskat. Moreš hin vidit kad kreneš kako izgledaju.More bit da i ti osjetiš njihovu tugu.
A ja sam ti, Allah mi je svjedok ,dva kurbana zaklo,dva ovna, i odnio hin našim doli u Kanjon Ljute. Da mi Allah ukabuli.A i oni da se malo počaste,a i kuveta hin treba.Halalolsum.
U tom bi poslužena pita. Mlivo je sa naše vodenice, Potočare. Maslo i kajmak, kiselo mlijeko od naše Cvjetke. Evo i meda, a skuhala sam vam i hošaf da se osladite, - ushićeno dvori nana Mejra.
Opi ih miris, okus i jačina toplog doma. Uz to ljubav i pažnja i roditeljska toplina, sve to učini da na tren zaboraviše i rat i umor i sve druge nedaće.
Po povratku u Gluhaču izgladnjela i neuhranjena tijela, nenaviknuta na jaku, masnu domaću hranu burno odreagovaše. Bolobvi u želucu, mučnina, nagon na povraćanje, proliv, čak i temperatura i blaga nesvejstica, sve je to bio danak neumjerenosti u jelu i prodržljivosti.

Gladne oči su najgore – veli Zahida.
Gora su prodržljiva usta i nezasit stomak . šeretski će Ramo,koji, začudo, nije imao nikakvih tegoba.

Bi prihvaćena i argumentacija o nesvrsishodnosti i neisplativosti laičke ideje o mobliziciji pasa
.
-Eh, mogli smo pet-šest dana da se izvučemo iz ove divljine, da odemo u grad. Ja bih dječurliji dao injekcije da uspavaju one pse lutalice po da ih gore dovezemo, povežemo, pa nek laju... Zaboravit će me ona moja, - jada se veterinar Habota... Poželio sam života... Na vrh glave mi je i rata i ubijanja i ove divljine i svega.

U jesen te godine bi potpisan i Mirovni sporazum. Rat stade.

Na petu godišnjicu Bitke za brda grupa saboraca odluči da, u spomen na ratne događaje, organizuje Marš sjećanja,da se ne zaboravi.
U grupi seljaka koji im iskazaše dobrodošlicu Major prepozna i starinu Vuka.

-Dobro sam, jašta, - govori a, u oku suza. Sijeda je preselila prošle godine, umrije, ukrade se, nenadano. Nisam još doš'o sebi. Djeca i unučad me paze, fala him. Mogu ja još oko sebe, mogu.
Konje sam razdijelio sinovima .Ono što ostade,a Dorat i Putalj ... za trenutak zaćuta, sinovi se brinu o njima, k'o i ja, još bolje. Bili su u vojski, nagledali se krvi i smrti, shvatili da i hajvani imaju dušu, naročito konji.

A hadžija Mustafa, i on je preselio lani. Nekako s jeseni. Nego, reče mi da ti, ako te ikad sretnem, prenesem ovo.
- Ova naša Herceg Bosna ti je k'o i Gluhača, sva nekako bajkovita, obrglile je vode sa svih strana,u njoj obitava dobro,koje se suprostavlja i bori protiv svakog zla, a ova stranjska demokratija i njihovi standardi su ti k'o oblaci što s mora donesu vlagu pa se, u susretu s našom, tvrdom planisnkom zbiljom, istrese naku slanu kišu , pa ni hajvan neće tu da pase,napušu him se i zabole hin stomaci. Samo fazani gluhači mogu opstat u ovoj Gluhači. Oni bi opet htjeli da mi muslimani budemo ko oni fazani gluhači. Al' ne ide to tako. Kod nas i hajvan ima dušu.

U okviru manifestacije Ljeto u Tešnju, promocija knjiga Zijada Bahtića održat će se 17.09.2015.godine u Šoping centru Jelah sa početkom u 19:00 sati.

 Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku ANTENA RADIJA.

{fcomment}