-Ne, ne i ne, kategoričan je bio glavni imam, nemam nikakve osnove da dozvolim da se Tina ukopa u džamijskom haremu, čak ni da se ukopa na muslimanskom groblju. Pitao sam, zvao muftiju,konsultovao se, žao mi je. Baš mi je žao. Allahrametelje, da joj se Allah dž.š. smiluje. Al tako je to. I tu se ništa ne može...Vjerujte mi.
Znam ja dobro da je ona pomagala i šakom i kapom i džemat i IVZ i ljude u potrebi, ali... stvarno nemam osnove. Duboko se saosjećam.

Ova neobična situacija je uzburkala duhove u Čaršiji. Ona katolkinja, udata za muslimana, Čarsija nema gradsko groblje..., Muslimani se ukopavaju u pet- šest mezarluka, po rodbinskoj i tazbinskoj vezi i porijeklu. Katolici na starom katoličkom groblju i po selima odakle pokojnik potiče. Postoji i staro pravoslavno groblje. I Jevreji Sefardi,već 170 godina,imaju svoje groblje..
Mješoviti brakovi, iako rijetki u Čarsiji, bivaju, u ovakvim situacijama na teškim ispitima i iskušenjima. Još naročito kad mladi ljudi umru.
-Baš je beterli sudbine. A i ona njena tetka, jadnica, šta je sve preživjela s njom..I ona je ,kažu,jučer umrla Danas joj je sahrana. Bože moj, samo ti znaš mudrost svega. Nekad insan baš ne može dokučiti Božiju mudrost,- komentarišu za jednim stolom u Gradskoj kafani.
-K'o da je juče došla u Čarsiju. Išla je sa mnom u osnovnu školu. Ne znam odakle i kako je došla, tek jedan dan njena tetka, koja je bila učiteljica, dovede je u naš razred. Bili smo drugi ili treći razred, ne sjećam se više. Bila su to još uvijek gladna vremena, kasne šezdesete godine. Mi, radnička i seljačka djeca, skromno obučeni, pocrnjelih lica od kupanja i kopanja na njivi, izgrebani i izranjavani od čuvanja stoke i „igranja lopte“.
A ona... Bože moj, nikad ništa ljepše, ni dotad a ni kasnije, u čitavom svom životu nisam vidio. Lice bijelo ko mlijeko, krupne plave oči, plava kosa do ramena, na njoj plava haljinica sa bijelim tufnama...prava vila.
Tako je i prozvasmo-Vila. Ne samo da je bila lijepa, bila je i jako pametna.Najbolji učenik,na kraju učenik generacije.Dobra osoba,drug,spremna da pomogne, uvijek i svima.
Mi, dječaci se, svi redom, zaljubismo u nju,a djevojčice,za divno čudo ne biše ljubomorne na nju već se počeše utrkivati da budu u njenoj blizini i da joj ugode,da pokupe njene manire i da štošta nauče od nje..
A ona, ona je bila dio nas od samog početka, od njenog dolaska pa evo do smrti.
, Sramota da je sada, u smrti, odvojimo od nas,jer i ona je dio ove Čaršije. Svi mi koji smo je znali, svi mi danas patimo i plačemo.. .
-A sjećaš li se,-nastavlja drugi,- njena tetka, učiteljica Ana, je oduvijek bila sama. Čaršija se na početku čudila kako to da jedna lijepa ugledna i moralna žena nema nikoga. Navodno, bila je neka ljubav koja se tragično završila. Kažu da je došla odnekud iz Vojvodine sa dva kofera a da je Tina njena sestričina. Kažu da joj je ta sestra,Tinina majka, umrla na porođaju.
- Neki kažu da je vanbračno dijete njene sestre,-dodade neko.
- Elem, njih dvije su lijepo živjele zajedno,-nastavlja govornik,
Tina je rasla okružena ljubavlju i pažnjom, pod budnim i strogim okom svoje tetke. Sa Dinom se upoznala u šestom razredu i odmah su se zavoljeli.

On, dvije godine stariji, stasit i naočit, lijep, rano sazreo, najbolji sportista u školi, uzor svima nama dječacima iz nižih razreda, najbolji na sportskim takmičenjima.Najhrabriji,jedino je on smio da sa vrha stijene na Hendekuši laste skoči. Rano je ostao bez oca koji je nastradao kao radnik livnice u Željezari. Dino je živio uz majku i nanu, očevu majku, koje su ga pazile i ponosile se njime .I borile se da ga odgoje i da mu život bez oca učine podnošljivim.
-Bio je dobro i poslušno dijete i dobar đak,-dodaje neko, - odan majci i nani.

A njih dvoje, Dino i Tina, ej, uistinu su bili lijep par. On lijep, crn, visok, koščat, krupnih crnih očiju a ona...prava vila. Ta čedna dječija ljubav je bila zaštitni znak našeg školskog doba. Bože, baš su bili lijepi, lijep par, lijepo ih je bilo vidjeti...
Po završetku osnovne škole Dino je, kao stipendista Željezare, završio zanat i odmah počeo raditi u Željezari¸tamo gdje mu je i otac radio,dok nije nastradao. Brinuo se o majci i nani.
Tina je upisala gimnaziju koju je i završila kao odličan učenik. Kako u našoj Čaršiji nije bilo srednje škole, oni su zajedno putovali i sve slobodno vrijeme skupa provodili
-.Najveći poklon koji možemo dati drugima je naše vrijeme,jer kada nekom daješ svoje vrijeme ti mu daješ dio sebe.Zauvijek, bespovratno,govorila je Tina.,.

Učiteljica Ana je prividno ravnodušno promatrala svu situaciju i kad je sve postalo ozbiljno ispričala je Tini svoju životnu priču o onome što je na njoj ostavilo duboke ožiljke na duši zbog čega ima nekontrolisane izljeve plača, noćne jecaje i uzdahe.Objasnila joj je razloge nesanice i razlog svoje samoće.
-Svaka nesanica ima svoje ime i prezime,-reče sjetno,-tako i moja
.
U mladosti, po mom dolasku u Čaršiju, Alija, naočit sin jedinac imućnog Ferhat bega, se ludo i strasno zaljubi u mene,. a i ja u njega. Molio me je Alija da se udam za njega, da živimo zajedno, da mu rađam djecu. Još reče da, ako ne mogu i ne želim da živimo u Čaršiji, da idemo gdje god ja zaželim. Danima me je molio a ja svjesna razlika među nama, vjerskih i tradicionalnih, odbijala sam ga i odbijala,noćima plakala i lomila se...
Ubit ću se ako ne pođeš za me, objesit ću se tako mi svega na ovom svijetu.Hoću,vjeruj mi.Ako me ti nećeš, šta će mi život.,ništa mi ne vrijedi.
Našli su ga jedno jutro obješenog. A ja sam ga ubila. Ja i moja ljubav.
I moje srce je puklo, prepuklo, od tada hodam kao živi mrtvac bez radosti i žara.Osjećam se kao ubica. Ja sam ga ubila.
- Jedino svjetlo u mom srcu si ti, draga moja Tina, nemoj da načiniš isto grešku kao ja .Kad prepoznaš ljubav daj joj šansu..Nemoj sebe, nipošto, kažnjavati kao što sam ja sebe kaznila. Nisam imala snage da odem za njim a, vjeruj mi, ti si mi jedina snaga i razlog zbog kojeg živim.

Po završetku gimazije Tina je upisala i u roku završila Farmaceutski fakultet u Zagrebu. Bila je među najboljim studentima. Neki kažu da su joj nudili da ostane da radi na fakultetu kao asistent ali ona nije mogla i nije htjela da živi bez Čaršije, bez Dine, bez svoje drage tete... I dok je studirala, svaki slobodan vikend i svaki slobodan trenutak je dolazila u Čaršiju a nerijetko je i Dino odlazio u Zagreb. Voljeli su se mladenački strasno...

Dino je imao bliskog rođaka sa očeve strane koji je bio desetak godina stariji od njega, i koji je po završetku srednje škole otišao, trbuhom za kruhom, u Njemačku, gdje se kao dobar zanatlija i majstor zaposlio u jednoj fabrici za konstrukciju i proizvodnju liftova.
Dinu je mnogo volio, više nego dvojicu braće i sestru . Nerijetko ga je znao obradovati garderobom, obućom, poklonom ili novcem, naročito poslije očeve smrti. Dok je Dino još bio u srednjoj školi njegov rođak Mirsad doživje tešku nesreću na poslu i kao stopostotni invalid se vrati u Čaršiju. Dobio je odštetu i otpremninu a u Čaršiju se vratio sa najnovijim modelom mercedesa koji je pravljen baš za njega, sa ručnim komandama prilagođenim njegovom invaliditetu.
Po dolasku u Čaršiju, nespreman i nesposoban da se nosi sa životom, Mirsad je nerijetko razmišljao da prekrati svoje muke i da sebi oduzme život. Dino ga je hrabrio, tješio, bio mu oslonac, bio njegov izgubljeni kuvet, bio mu sve.
Sa simpatijom i neskrivenim oduševljenjem je prihvatio i Tinu. On je Tini i Dini postao, ne samo vozač, mentor i finansijer već i nerazdvojan prijatelj
. Vožnje do Zagreba, dok je Tina studirala, bile su česte pa sve češće i češće. Sitni znaci pažnje, parfemi, farmerke, kožna torba, sve je to Miro sa neskrivenim zadovoljstvom kupovao i u Dinino i svoje ime poklanjao Tini. Ona se snebivala ali joj je godila i pažnja i prijateljstvo, odanost i ljubav kako Dinina, tako i Mirsadova.
Po završetku srednje škole, nakon što je dvije godine radio, Dino bi pozvan u vojsku u Belu Crkvu, na sjeveroistok Srbije. Poslije tri mjeseca bi premješten u Zaječar gdje ostade do kraja vojnog roka, skoro 18 mjeseci.
U vojsci ga je redovno posjećivao Mirsad, a nemalo se iznenadio kada su ga ,poslije dva mjeseca od odlaska u vojsku, posjetili Mirsad i Tina, zajedno. Bio je presretan.
- Dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu i bez kojih ne bi mogao da živim su mi došli da me obiđu, vide, razonode. Ja sam najsretniji čovjek.-
- A mama i nana veliš plaču, neobično im bez mene, pitao bi.
Dolazili su mu i tri putau Zaječar , na sami jug Srbije, u novu vojničku sredinu
.
Dino nikada nije pokazivao ni trunku sumnje i ljubomore prema Mirsadu. Radovalo ga je što Mirsad počinje da se smije i raduje životu. Mislio je da je njegova bratska i Tinina sestrinska ljubav među njima to što je vratilo Mirsadu volju i želju za životom i što mu je vratilo osmijeh na lice.
Po povratku iz vojske Dino poče sadržajnije i ozbiljnije razmišljati o ženidbi. Diže kredit, popravi stari krov i stolariju porodične kuće. Nije imao snage ni načina da Tini objasni svije želje , svoje snove,svoje nakane.
.
Po okončanju studija Tina ostade ista, onako skromna, dobrodušna, nasmijana djevojka. Zaposli se i postade šef apoteke, jedine u čaršiji. Ništa se ne promijeni između nje i Dine .Voljeli su se. Zabavljali se, smijali, veselili, družili, i život živjeli punim plućima.
Naravno, tu je veoma često, gotovo neizostavno bio i Mirsad.

-Draga tetka, ne znam šta da uradim, ne znam, jecala je Tina, šta sam krivo uradila, gdje sam pogriješila, već deseti puta mi Mirsad ponavlja da ne može da živi bez mene. Moli me da se udam za njega, a ako ne, kaže, ubiće se, ubiće se ispred naše zgrade, ispred našeg prozora...
Ja sam kriva za sve... On je moje osmjehe i poneki bratski zagrljaj i poljubac protumačio pogrešno. Kaže mi da se od prvog našeg viđenja ludo zaljubio u mene, da mrzi Dinu i da je stotinu puta razmišljao čak da ga udalji od mene. Kaže, i ubio bi za mene. Ja sam, kaže, i razlog i povod i uzrok njegovog korektnog odnosa i izdašne finansijske i druge pomoći Dini. Mnogo sam puta, draga tetka, mnogo puta, pomislila na tebe i tvoj život, na tvoju sudbinu. Je li to i na mene spalo da okajem i tvoj grijeh i grijeh moje majke, da plaćam za sve.
- Draga tetka, ja nemam snage da na svojim plećima nosim i preživljavam sve ono što si ti. Strah me je, poludiću. Nemam snage ni da vas ostavim ni tebe ni Dinu ni Mirsada .Nemam snage ni da odem negdje bestraga. Ne znam šta da radim -..ridala je iz noći u noć.

-Dijete moje, koliko će ti samo snage trebati, ako to odlučiš, da ostaviš osobu koju voliš najviše na svijetu kao što ti voliš Dinu. Znaj, ljudi su neprijatelji onom što ne znaju,svi će te osuditi
. I znaj da niko ne zna šta mu znači onaj drugi koga voli dok ga ne izgubi, pa ti vidi kako ćeš.
Takođe znam da su i najveće ljubavi bile tajne ili zabranjene. I da ih patnja i žal čini najvećim. A takva je Mirsadova ljubav prema tebi. Mislim da, kao što je meni moj Alija govorio, da i Mirsad sada govori istinu i da je u stanju svoju izrečenu prijetnju ostvariti.

To veče izađoše na Vidikovac, omiljeni diskretni restoran na periferiji Čaršije. Tina je posebno blago i nježno upijala svaku Dininu riječ, pokušavajući da u dubini njegovih tamnih očiju zauvijek usadi zavjet. I dok je orkestar svirao njihovu omiljenu baladu,, sa suzama u očima Tina reče:
- Znaj Dino da te volim oduvijek i zauvijek, najviše na svijetu, više nego sebe i znaj da, bez obzira šta da se desi, ti si moja najveća i jedina ljubav.
Molim te da idemo kući.-reče kroz suze, nježno ga milujući.

To veče, pošto, su Dinu odvezli kući, Tijana hladnim, odmjerenim glasom reče Mirsadu: - - Odlučila sam, prihvatiću tvoj poziv, udat ću se za tebe. Molim te zakaži vjenčanje sutra ujutro u 8 sati.I bez pompe, svirke, muzike, organizuj da odemo na bračno putovanje i da se malo duže zadržimo..

-Ljudi, jestel' čuli? Ne mogu da vjerujem šta se to izdešavalo, Bože dragi jel' moguće... Tina se udala za Mirsada.
-Ma kakvog Mirsada, to si ti nešto pomiješao, jedino se moglo desiti da se uda za Dinu.
- Mirsada, Mirsada, svojim očima sam vidio u opštini, a moj im rođak bio svjedok na vjenčanju. I ona Fatima što radi u opštini. Kaže, spakovali se i odmah otišli na bračno putovanje u Dubrovnik. Pa će, kažu, u Njemačku.

Dinu je ova vijest zatekla u Čaršiji. Vraćajući se sa posla, svratio je u gradsku kafanu. Primijetio je da svi oni koji su ga znali obaraju pogled i izbjegavaju da razgovaraju sa njim. Kod kuće je zatekao uplakanu majku i nanu koje nisu imale hrabrosti da mu bilo šta kažu
.
-Moj Dino, gaji ti guju u njedrima, mora te guja ujest kadli tadli. A i žensko k'o žensko, sve su one rospije pa i ona tvoja, reče mu Hido, čaršijsko spadalo kojeg je još kao bebu mati napustila i otišla s nekim sviračem u Makedoniju.Odhranila ga je Čaršija.
Dino zanijemi, čudna slabost ga obuze. Ničega se više nije sjećao. Kažu da mjesec dana . nije izlazio iz kuće, odbiojao je hranu, ni sa kim nije razgovarao.Samo je buljio u nevidljivu tačku na stropu.
A onda jednog dana, nenadano reče majci:
- Zabranjujem vam da bilo ko, bilo kada, bilo šta ružno kaže o Tini.. A i o njemu, ni o njemu niko ništa ružno ne smije da kaže.- nije imao snage da izgovori Mirsadovo ime.
Kad smo preživjeli babinu smrt preživjet ćemo i ovo.

Mirsad i Tina se vratiše u čaršiju poslije tri mjeseca. Ona blijeda, ispijena, bez onog čarobnog osmijeha i vedrine, nekako ozbiljna, preozbiljna, dostojanstvenog držanja, reče: --Niko ne može osuđivati moje izbore, niti moje postupke zato što niko nije prošao ono što sam ja i probao moje osjećaje i bolove.
Dade otkaz u apoteci.
Ona i Mirsad otvoriše prvu privatnu apoteku u Čaršiji. Učiteljica Ana se naglo razbolje i pade na postelju..
Dino je postao mračan, ćutljiv, zatvoren. Bezbroj puta je ,sjećajući se njihovog posljednjeg susreta i njene izjave ljubavi oduvijek i zauvijek, onako za sebe znao reći:

-Pamtit ću te, po neobjašnjivoj bliskosti od prvog dana, po tišini što te odvajala, od svih drugih, po srcu što se nadalo,što je sanjalo naše snove. A ti pamti kako sam sve to razumio i čekao te, onako slijepo zaljubljen u život,u tebe, tužan na stotine načina, sretan na još stotine drugih... Dovoljno te volim,I onda I sada da te ne zaustavljam ni na koji način I da ti ne mogu ni na koji način nauditi. Idi, idi, ako misliš da tako treba, idi. I znaj, ja sam sa tobom, ti si mi sve. I volim je više nego sebe.
Za ljubav su potrebne oči koje vide dalje i dublje od onoga što jeste. Znamo to i ti i ja.

O Tini nikada niko, baš niko nije mogao reći ništa ružno. Bila je dobra, lojalna supruga. Uključila se aktivno u humanitarni rad, stipendirala je siromašne studente, zaposlila sve one koje je mogla,drugima pomagala izdašno...
Sa Dinom se nikada nije srela niti su ga spominjali. A kopnila je. Bog zna kako intenzivno i koliko dugo.
Dino se nikada ne oženi., Ubrzo po Tininoj udaji umrije mu nana. Majka ga je danima molila da sebi nađe čestitu djevojku,da se oženi..
-Oženi se sine , mnogo je finih i čestitih, lijepih cura, a ti si moj delija. Najljepši i najzgodniji u Čaršiji. Oženi se sine da majka dočeka da zaljulja unuke,da ih ljubim imazim ko tebe nekad..
Ubrzo i ona umrije, ne dočekavši unuke.Dino, kažu, da nikada nije drugu curu pogledao. Nikad ga niko nije vidio sa drugom.
.
-Ipak su je morali ukopati na ovom groblju. Jadnica, ovdje je sa svojom tetkom.Njih dvije same ..- Govore dvojica njenih školskih drugova ,stojeći u sjeni ogromnog hrasta na ulazu u staro katoličko groblje.

I dok se svjetina razilazi iz sjene starog hrasta pogurena sjenka istrči i položi crvenu ružu na svježu humku.