Koliko god da je postala samoljubljiva, nije mogla poreći da nije bilo o…nih koji se trude oko nje. Trude se, ali ona abortira mnogo prije nego ostane trudna.

Zadovoljavalo ju je da o sebi misli kao o unikatnom slučaju. U ranijoj mladosti bi svima sa ponosom predstavljala svoje mane, bacivši im ih onako u facu, kao kada čovjek otvori prepun novčanik, da bi sebe oduševio vidjevši zavist u očima drugih.

Sve te njene mane bivale su potisnute vrlinama koje je znala koristiti u onolikoj mjeri da zadivi druge.

Onda se pojaviše bore. Prvo oko očiju, koje su vidjele ono što su htjele, a žmirkale nad onim što je cijelo vrijeme bilo tu, praveći se da ne postoji.

Zatim na vratu,koji je, zbog silnog izdizanja glave, postao suviše neproporcionalan.

Eto šta je dočekala.

I opet ta riječ, doček!

Više nije bila unikat na prvi pogled, nego se čovjek morao pažljivo zagledati da vidi koliko vrijedi. Najgore od svega, ona više nikome nije dopuštala ni da je vidi.

Usred takvog ponašanja, svi ljudski običaji bi za nju postali strani, pa čak i smješni. Mislite da je zbog toga bila manje vrijedna??

Ne, bijaše čovjecnija od mnogih koji su svoje vrijeme neprestano provodili među ljudima. Za cijenu da je obasjaju vrline drugih, bila je spremna istaći sve svoje mane, ali nažalost pred samom sobom.

I tako. Godina novija, a ona starija. Nadajmo se i veselija!

Ismar Krdžalić

{fcomment}