Nakon višemjesečnih priprema, urađenih svih neophodnih geotehničkih i geomehaničkih ispitivanja tla, izrade elaborata za uređenje mezarja i drugog, dobili smo konačno saglasnost za arheološka istraživanja najstarijeg muslimanskog mezarja u Bosni i Hercegovini, na Presjeci, prijevoju udaljenom od Ustikoline oko šest kilometara, potvrdio je u razgovoru za FENA-u Senad Čengić Sejo, predsjednik Medžlisa IZ u Ustikolini pod čijom ingerencijom je ovaj lokalitet, 2004. godine proglašen nacionalnim spomenikom.

Istraživanja su počela početkom ove sedmice i obavljaju ih arheološki tim Muzeja Sarajevo, Društva arheologa 1894 i Instituta za arheologiju Filozofsko fakulteta Univerziteta u Sarajevu, čije nalaze će, bez sumnje uvažavati i Zavod za zaštitu spomenika BiH.

Čengić naglašava da je uz istraživački rad primarni cilj ovog projekta, u koji je uključeno i Muftijstvo goraždansko i sam muftija Remzija ef. Pitić, trajna zaštita mezarja na Presjeci kao nacionalnog dobra od dalje devastacije i njegovo očuvanje za buduće naraštaje. Nastojat će na najbolji način iskoristiti lijepo proljetno vrijeme za radove a Fočaci su s radošću dočekali ovu vijest.

Jer bukvalno to je i posljednja prilika da se najvrijedniji polomljeni nadgrobni sanduci i nišani na primjeren način obnove i konzerviraju, da se spasi što se spasiti može, tačno četiri decenije poslije jedne druge ekipe arheologa koji su nanijeli više štete mezarju (loša konzervacija otvorenih grobnica, odnošenje kostiju umrlih u Sarajevo i sl) nego šest vjekova djelovanja snjegova i kiša te stalnih ratova na ovom strateški važnom uzvišenju. Inače, po svom izgledu i monumentalnosti nadgrobnih obilježja ono predstavlja unikatnu graditeljsko-arhitektonsku izvedbu i vrlo specifičnu kulturološko-običajnu zaostavštinu jedinstvenu na prostoru BiH.

-Tačan nastanak mezarja je nepoznat, ali vezuje se za 15 vijek i bilo je aktivno manje od stotinu godina. To je ustvari jedan vještački napravljen plato, približno kvadratnog oblika, nastao tako što je ta površina opkopana rovom širine oko četiri metra i dubine oko 1,5 metara sa istočne i južne strane, te oko dva metra sa sjeverne i zapadne strane. Potom je sa svih strana izgrađen kameni potporni zid (suhozid) prosječne visine 1,5 metara. Ulazno stepenište je na zapadnoj strani uz sjevernozapadni ugao. Očigledno je prostor za mezarje prethodno pomno odabran i uređen, što potvrđuje tezu da se radi o sjedilačkoj zajednici – ističe za našu agenciju osnovne karakteristike ovog groblja koje se prostire na oko 600 metara kvadratnih Adnan Muftarević, vođa istraživačkog tima arheologa.

Sa sagovornicima nismo puno razgovarali o historiji Presjeke, na kojoj su se po predanju „isjekle vojske“, pa susreli se i „isjekli svatovi“ i sl., jer je ona napisana davno. Prvo je nastalo šehidsko, pa civilno mezarje, a bukvalno od Grka i Rimljana do posljednjeg rata, ovaj lokalitet zbog strateškog položaja nije zaobišla nijedna buna niti rat u BiH. Isto tako nema važnijeg historičara koji se bavio srednjevjekovnom Bosnom ni svjetskog putopisca koji je pohodio gornje Podrinje da se nije bavio mezarjem na Presjeci.

Tako N. Lašvanin piše da se bosanski ban Tvrtko I Kotromanić ovdje, desetak godina prije „kosovskog boja“, jedva odbranio od Turaka, da mu je carstvo visilo o koncu. Safvet-beg Bašagić navodi da su tom prilikom turski askeri osvojili Prijepolje, Pljevlja, Čajniče, Ustikolinu, Nevesinje i Konjic, te se, nasreću, s plijenom odmah vratili u Edirne. Međutim, poslije bitke na Kosovu oni se kao plima šire Balkanom i stalno nastanjuju u gornjem Podrinju, a sultan Mehmed I je 1415. godine imenovao za namjesnika u Bosni Ishak-bega (otac graditelja Sarajeva) koji je Ustikolinu izabrao za sjedište.

Ništa čudno, jer baš u tom mjestu ima nekoliko gazova gdje se Drina može pregaziti ili preći na konju po nekoliko mjeseci u godini. Odatle će Ishak-beg ubrzo osvojiti sve utvrde do Višegrada i sarajevsku Kresavicu, a pomoći će Sandalju Hraniću, gospodaru Huma i stricu hercega Stjepana Vukčića Kosače, da porazi ljute rivale Pavloviće iz Hercegovine i zavlada teritorijem Travunije sve do mora i Dubrovnika. Nema sumnje da su Kosače ali i bosanski kralj, imali dil sa sultanom, da su plaćali određeni danak u zlatu, a u to vrijeme Sandalj Hranić se u službenim dokumentima javno potpisivao „Božijom milosti i velikog cara Mehmed-bega gospodar Zahuma…“.

Zanimljivo je da su Osmanlije i herceg Stjepan koji je naslijedio strica Sandalja, stali u zaštitu „bosanskiih krstjana“ kada ih je kralj Tomaš 1450. godine, po nalogu pape i hrvatskog biskupa Tome pokušao nasilu prevesati u katoličanstvo. Bašagić navodi da ih je oko 40 hiljada našlo utočište u jugoistočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, a Mustafa Imamović prenosi Tomaševu poruku papi „da seljaci (prostota) masovno prelaze Turcima koji im nude zaštitu“.

Kako su Osmanlije još od 1418. bili dominantna snaga u Ustikolini, s brojnom vojnom posadom, ojačana trgovcima i misionarima, nije teško zaključiti da je tu odmah morala biti bogomolja, a M.Imamović pominje da je već 1430. godine sagrađena prva džematska džamija i tekija koju je dao sagraditi osobno Ishak-beg Isaković a koju je “odnijela“ Drina u velikom povodnju 1737. godine. Nakon toga, godine 852. po hidžri (1448./1449) Turhan Emin-beg podiže impozantnu džamiju koja je druga po veličinu u Podrinju (iza Sultan Bajazitove u Foči). Graditelj džamije i njegova porodica sahranjeni su u mezarju na Presjeci, a njegov nišan je 80-tih godina prošlog vijeka prenesen u Sarajevo.

Dileme oko datuma smrti, koji je oštećen na nišanu Turhan Emin-bega, razriješio je austrijski putopisac Miron Zarzycki (1887.-1890.), kome je ustikoljanski ajan Muhamed-beg Čengić potvrdio da je prije oštećenja pisala godina smrti 869 (1464.). Inače taj ajan je rođeni pradjed našeg sagovornika s početka teksta, Senada Čengića.

(fokus)