Svim građanima općine Maglaj, ali i onima koji se osjećaju kao Maglajlije upućujemo najiskrenije čestitke u povodu 18. septembra - Dana općine Maglaj.
Međutim, na grad Maglaj indirektno se odnosi i nešto raniji pisani podatak iz povelje Stjepana Ostoje Dubrovčanina od 31. januara 1399. godine "Va slavnoj vojsci va lišnici" gdje se pretpostavlja da je on sa svojom vojskom bio ulogoren u današnjoj Liješnici, nadomak Maglaja.
Još u oktobru 1398. Sigismundova vojska ratovala u Usori i da joj se suprotstavljao sam kralj Ostoja sa brojnim velikašima. Ostoja je ostao u Usori sve do kraja januara 1399., zapravo na Liješnici, koja se ulijeva u rijeku Bosnu 1 km uzvodno od Maglaja, očito opsjedajući maglajski kasrum, koji je tada bio u rukama ugarskih vojnika.
Područje maglajske općine bilo je naseljeno još u prahistorijsko doba. Nalazi iz ovog perioda locirani su kod Novog Šehera na lokalitetima Kraljevina i Kraljičino guvno, koji pripadaju mlađem kamenom dobu, neolitu i to butmirskoj kulturi. Nađene su strelice strugalice, pile, svrdla, sjekire, dlijeta i keramičko posuđe. Drugo značajnije nalazište iz ovog perioda je na lokalitetu Ćustuša. Očito je, obzirom na povoljne mogućnosti da je u to doba posebno u dolini Bosne postojalo još pokoje naselje.
Na maglajskom području bilo je i nekoliko prahistorijskih i rimskih utvrdjenja. Gradina u selu Bakotić, tipski najizražajniji primjerak utvrđenog prahistorijskog naselja smještenog na posljednjim obroncima planine Ozren iznad desne obale rijeke Bosne. Dva susjedna naselja, Gradac u Krsnom Polju i Gradac u naselju Strajište izgledaju kao satelitska utvrdjenja u odnosu na ovu gradinu. Smještena na visoravni imala su dobar uvid i kontrolu kretanja putnim pravcima u dolini rijeke Bosne. Dublje u planini Ozren jos jedno utvrdjenje je pronadjeno na podrucju sela Donji Rakovac, Grad u zaseoku Božić. Gradina u selu Ošve pripada visiji na lijevoj obali Bosne. Osim gradinskog položaja koji je očit u reljefu, donedavno su postojali i fragmenti keramike na jugozapadnoj i južnoj strani uzvišenja. Gradac u selu Kosova pripada istoj visiji kao i gradina u selu Ošve. Njegovo nastajanje u prahistorijskom dobu potvrdjuju fragmenti nadjene keramike iz bronzanog doba, a i trajanje u rimskom periodu na sto ukazuju nalazi cigle iz tog vremena. S druge strane rijeke Bosne, na istaknutom, za odbranu pogodnom položaju, u selu Paklenica još je jedna gradina. Iz rimskog perioda pronađen je lijep primjerak novca s podrucja Kosove i Šahinog Kamena, kao i bakrenog novca na njivama Gromile i Crkvište kod Novog Šehera. Ostaci putnog pravca Ošve-Ravna-Kosova takodjer su iz rimskog perioda.
Nalazi iz srednjeg vijeka ukazuju na znatnu naseljenost ovog područja u to doba što potvrđuje 100 pronađenih stećaka u 9 naselja i 17 nekropola, a koji su danas nažalost većim dijelom totalno devastirani. Maglajska tvrđava je najvjerovatnije nastala u XIV st. sazidana na dominantnom položaju, na visokoj stjeni koja se strmo ruši prema koritu rijeke Bosne. Smještena na visokoj koti i srasla sa terenom, prirodno zaštićena, visokih bedema i još višljih kula. Grad je u vrijeme svog najvećeg procvata pružao relativno snažnu zastitu svojim gospodarima i braniteljima.
Kad posjetiocu želimo nešto da kažemo o ovom gradu, onako ukratko, ostajemo zbunjeni, jer nam se čini da je to nemoguće. Onda kažemo: "Evo, ovdje je ostalo stotinjak stećaka od onih naših pradavnih. Imamo tvrđavu koju su gradili Rimljani i Turci. Možemo vam pokazati Kuršumliju džamiju koja je među najljepšima u Bosni i Hercegovini. Ne možemo vam reći kada je tačno sagrađena, ali pouzdano znamo da je Tarih sa natpisom o graditelju nastao u ono burno vrijeme kada je princ Eugen Savojski "provalio u Bosnu i popalio sve do Sarajeva". Ovdje, pod kulama stare tvrđave rasla je čaršija, zanatska, mahalska, sa hanovima i kahvama i vremenom koje je sporo prolazilo.
Kako je Maglaj dobio ime ostaje da se nagađa. Prema novim nagađanjima grad odnosno tvrđava ranije se zvao Stražba, ali kako je mjesto, dakle tvrđava, bila često u gustoj magli koja se tu zadržavala, po magli je i dobio ime. Jedna stara legenda kazuje da su magle znale biti tako guste, da su oni koji bi tek došli u Maglaj mislili da je pamuk i u njega skakali s tvrđave.
Gradina ili tvrđava nastala je u 13. vijeku i to je prva srednjovijekovna utvrda, koju su kasnije dograđivali Turci. Uprkos svom nepristupačnom položaju, kulama, zidinama i tabijama, puškarnicama i topovima, šahi-puškama i misirskim fitiljima, tvrđava je u nekoliko navrata nakratko osvajana. Prvi put kod provale već pomenutog Eugena savojskog, zatim 100 godina kasnije, kada su njeni branioci otvorili kapije cesarskom vojskovođi Laudonu, da bi to učinili i 1850. godine i pred Omer-pašom Latasom, koji je u Bosnu došao da pokori njegov begovat.
Uz gradinu je i sahat-kula, u kojoj je nekad bio zlatni čan, odnosno zvono. Međutim, njegovo postojanje nisu potvrdili ni osvajači kojima takva dragocjenost ne bi mogla lahko da promakne. Prije će biti da su se njegovi otkucaji samo stapali sa zlatastim odbljescima predvečerja u maglajskom akšamu. Odmah ispod, strmu uzdignute zidine sahat-kule, koja i danas liči na bijeli usklik, nalazi se smirena i naizgled jednostavna bogomolja Jusuf-paše Budimlije. Njenoj munari, kako je napisao neki stari putpisac, rijetko je parca nać. Džamiju je dao sagraditi Jusuf-paša Kalaun, rodom Čerkez. Džamija je po munari, koja je bila prekrivena olovom, i dobila ime Kuršumlija. Sazidana je od kamena pješčara i jedinstven je spomenik kulture 16. vijeka. Ime arhitekte džamije je ostalo nepoznato. Prilikom popravke džamije 1758. godine iznad ulaznih vrata postavljen je zapis čiji prijevod glasi: "Rahmetli gazi Jusuf-paša Maglajac, da ga Alah obdari svojom milosti, iz osnova je sagradio ovu korisnu građevinu. Pa kako se vremenom ukazala velika potreba za popravkama i građevine i ornamenata u njoj, dodijelio je veliku pomoć car careva, Sultan Abdul Aziz – da njegovo carstvo bude vječno i postoji dokle se i vasiona kreće. Ovo je učinjeno zato što dobra djela brišu hrđava". Iz tog vremena u Maglaju su ostale još dvije džamije i to Fazli-pašina i džamija Sukijja, koje su pregrmile i ova sadašnja strašna vremena. Inače, visina i vitkost munare Kuršumlije ima paralelu u vertikali vitkih stubova trijema. Tako je postignut sklad koji je u Maglaju pojačan vertikalom okolnih brda i horizontalom rijeke Bosne i ravnice na drugoj obali. Ovdje jedino nedostaje kameni most, koji je u prvobitnim rješenjima bio i projektovan. Kažu da su se stare maglajlije uplašile živog prometa na mostu i zamolile darodavca da most ne gradi. Pored džamije je nekad bio i hamam, ali je on tokom vremena propao.
Kad je bilo potrebno, stare maglajlije su s jedne na drugu obalu prelazile skelom. Na tom mjestu, gdje se nekada prelazilo, kasnije je izgrađen most čija je historija gradnje takođe povezana s pričom o griješnom zaljublejnom austrijskom oficiru, koji je zbog ljubavi prema jednoj maglajki, most koji je trebao da se postavi negdje u Sarajevu, izgradio ovdje u Maglaju.
Maglajska kapetanija se pominje još 1739. godine, kada je kapetan bio neki Mustafa. Njegov sin Mahmut 1799. godine imenovan je za Sandžak-bega Klisa u Krajini, ali je putujući na novu dužnost u čini kapetana umro u Žepču. Po povratku u Maglaj, sahraniše ga sa titulom paše. On i sada sa svog Tariha poručuje: "Otvori oči i pogledaj: Ovaj dunjaluk nije pouzdan". Hadži Tahir-kapetan, koji je bio zapovjednik kapetanije do 1820. godine i pored obavljenog hadždža, bio je izgleda veliki zulumćar, pa ga je Valija Bosne, Ali-paša Dželalija, dao pogubiti. Poslije njega bio je Emin-kapetan, a zatim i njegov brat Uzeir, koji je bio prvi muselim Maglaja a od njega vode porijeklo maglajski Uzeirbegovići. Ovi posljednji ostat će upamćeni i po tome što su bili strastveni lovci sa sokolovima, te što su držali rasne konje, koji su pobjeđivali na trkama i u Beču i u Budimu. Dolinom rijeke Bosne kroz Maglaj je prolazilo više puteva koji su vodili prema Sarajevu, Brodu, Tuzli i Banja Luci. Uz sve puteve su podizani i hanovi. Dva su hana ostala zapamćena u Maglaju, u Donjoj čaršiji Uzeirbegov konak i na lijevoj obali Bosne Delibegov han koji se nalazi na mjestu zvanom Skela. Hanovi su služili sve dok se putovalo pješke ili karavanima na konjima, odnosno sve do pojave željeznice.
Sa dolaskom željeznice i život iz starog Maglaja polahko je prelazio na drugu stranu obale rijeke Bosne. Hroničar je zabilježio: "U Maglaj je 22. aprila 1879. godine stigao iz Doboja prvi voz, nakon što je završena pruga uskog kolosjeka od Doboja do Žepča".
Tog dana malehna kompozicija "ćire" svečano je prispjela u Maglaj oko 11 sati. Prema hroničaru, voz je dočekala masa svijeta a kompozicija se sastojala od lokomotive i dva putnička i dva teretna vagona, od kojih je jedan služio za prijevoz pošte. Tako je, eto, počela era željeznice i razvoj Maglaja, kada se spominje i prva škola.
O ljepotama ovog grada i dobroti ljudi, od tada pa do danas, ostalo je mnogo zapisa. Ovdje ćemo nabrojati samo neke: Antuna Hangija, Vraza, Ludviga Kube, Edhem ef. Mulabdića, Hasana Kikića i dr. Oni su opisivali ljepotu življenja i običaje Bošnjaka, ali i pjesme koje su se tada pjevale. Zato i ne čudi što je mnogo godina kasnije pjesnik i kompozitor Selver Pašić o ovom gradu napisao: "Cvjetaj grade ko pupoljak rosni, o Maglaju, biseru na Bosni."
U Maglaj se dolazilo i prolazilo. Pored vojski koje su bile česte u Maglaj su odvajkada navraćali i trgovci – prvenstveno Dubrovčani, da bi prodavali svoju i kupovali domaću robu. U to vrijeme u Maglaju je bilo najviše: terzija, abadžija, čohadžija,... Tako su bile čuvene izrađevine iz Maglaja: fermeni gunjevi, čakšire ukrašene gajtanima. Najpoznatije terzije su bili: Mustafa Terzimehić, Mehaga Šečić, Smajl Smajlagić, Ragib Lošić i braća Ibro i Huso Bilić. Spominje se i više kovačnica. Kovači su bili Romi, a jedan sokak u Gornjoj mahali i danas se zove Kovačnica.
Maglaj je od 1697. godine, dakle gotovo od kako postoji i sahat kula, imao i sahat-majstore. Najduže su ga održavali članovi porodice Uzeirbegović, zatim Mahmut Džonlija, Osman Mulahasanović i Rifat Mahmić, koji je posljednjih četrdesetak godina održavao i navijao sahat. Na vašarima iz tog vremena najviše su se tražile i prodavale nanule iz Maglaja i nadaleko čuvene kose novošeherke iz Novog Šehera.
Kako je vremenom život stario na desnoj obali rijeke Bosne tako se rađao novi na lijevoj obali. Uz Kombinat "Natron", koji je bio najveći proizvođač celuloze i papira na Balkanu, rastao je i Maglaj. Razvijala se privreda, zdravstvo i školstvo. Razvijao se sportski i kulturni život ovog grada, a onda i preko Maglaja je prešao rat sa svojim gvozdenim grabljama. Zapalio vatre, stvorio nove legende i heroje, koji će, baš kao i ona stara legenda o turbetu Selim Čelebije, biti zaštitnik ovog grada. Nedaleko od ovog Turbeta u džamijskom haremu leži neki Mehmed Emin-beg, koji s posmrtnim natpisom dotiče svoje pretke iz vremena Srednjovijekovne Bosne, te podsjeća na natpise koje nalazimo na stećcima. Ispisan je na turskom jeziku i glasi: "Motrioče mog groba, pogledaj pa se ne veseli i ne budi pohlepan. Razmisli o mom stanju, jer i ja sam bio ono što si ti bio danas, a ti ćeš sutra biti ovo što sam ja."

(maglaj.net)

{fcomment}