Bosanskohercegovačka sevdalinka, urbana gradska ljubavna pjesma, imala je svoj kontinuitet od svog nastanka (kraj XV st.), tokom cijelog osmanskog razdoblja bosanskohercegovačke historije (kraj XIX st.). Osvajanjem ovih prostora od strane Austro Ugarske Monarhije sevdalinka se zapostavlja, ali to ni u kojemu slučaju ne znači da se potpuno gasi.
Malo je pisanih tragova koji govore o nastanku i prvim interpretatorima sevdalinke. Prvi pisani tragovi o postanku sevdalinke vezani su za XV stoljeće. Najstariji izvor, dokumentima bogat, o sevdalinci, potiče iz XVI stoljeća (tačnije 1574. god.) i vezan je, zanimljivo, za Split, a nastao je zahvaljujući zapisu tadašnjeg splitskog kneza koji je trag istinitog događaja i pjesme poslao skupa sa redovnim izvještajima koje je slao mletačkom senatu u Veneciji. Taj je zapis objavljen u knjizi: Vincenzo Solitro: Documenti Storici sull’ Istria e la Dalmazia. Venezia, 1844. (Munib Maglajlić, 1983). Taj zapis govori o nesretnoj ljubavi između mladića Adila iz Klisa i Splićanke Marije (Mare) Vornić; splitski knez je također sačuvao uspomenu na splitskog pjesnika Franja Boktuliju, koji je spjevao epitaf u sudbini nesretne djevojke – «Bidne Mare», kao i satirično-alegoričnu pjesmu o odnosu Mletačke republike spram Osmanske carevine. Prema tome, taj zapis istovremeno svjedoči o davnome pokušaju pjevanja u duhu onoga što zovemo sevdalinkom. Iz teksta pomenute sevdalinke da se zaključiti da se radi o mladiću koji se zaljubljuje u prelijepu djevojku, međutim njihova ljubav nije društveno prihvatljiva. Oko toga nastaje cijela priča. Moguće je zaključiti da je pomenuti mladić i autor te sevdalinke te shodno tome i možda prvi pjevač-interpretator sevdalinke .
Prema istraživanjima Aloisa Schmaussa, koji je analizirao «Erlangenski rukopis» (nastao oko 1720. i smatra se najstarijim pisanim dokumentom koji sadrži naše narodne pjesme; u njemu se nalazi ukupno 217 pjesama, od toga između 40-45 pjesama su čisto lirske narodne pjesme, Hatidža Krnjević, 1980) za najstariju pjesmu, u tom zborniku, smatra se «Bolest Muje Carevića» sa kraja XV stoljeća.
Dušanka Bojanić-Lukač, orijentalista, pokušala je da utvrdi historijsku osnovu pjesme «Bolest Muje Carevića», tvrdeći da su je spjevali Bosanci pri carskome dvoru. Bojanić-Lukač vjeruje da je pjesma nastala u periodu 1470-1474. god., a autor joj je, vjerovatno, neki janjičar, dobro upoznat sa dogadjajima na dvoru (Dušanka Bojanić-Lukač, 1972; Sait Orahovac, 1990).
Jedna od starijih bilješki o pjevanju narodnih pjesama u Bosni i Hercegovini sačuvana je iz doba poznatog bosanskog filozofa i mislioca Hasana Kafije Prušćaka (1544-1616), rodom iz Prusca, koji je ne želeći slušati muziku, «bojeći se da mu ne razdraži živce, obilazio naokolo kroz više ulica, samo da ne čuje muzike.» (Safvet-beg Bašagić, 1986).
Bitno je napomenuti da je i slavna bosanska balada «Hasanaginica», koju je 1774. godine objavio Alberto Fortis, a zapadnom svijetu svojim prijevodom približio veliki Goethe (svojim prijevodom 1775. godine), jedna od najstarijih zabilježenih pjesama, a njezin se nastanak vezuje za period od prije 1648.
Generalno posmatrajući od XVIII stoljeća, naovamo počelo je intenzivnije sakupljanje narodnih pjesama na području južnoslavenskih zemalja, ali malo je podataka ostavljeno o samim pjevačima.
Iznoseći u kratkim crtama historijat naše tradicionalne muzikalnosti, kroz njenu jezičnu posebnost i nazivlje, sevdalinku, došla sam do XXI stoljeća i Tešnja. Sva ova priča oživjela je u našemu gradu u nedjelju 24. 11. 2013. Godine. Radilo se o koncertu bh grupe mladih intelektualaca okupljenih u grupi-muzičkome sastavu- pod jedinstvenim nazivom „Divanhana“. Svi već dobro znaju da se radi o sarajevskoj grupi mladih ljudi koji vole, njeguju i „osjećaju“ sevdalinku i njenu posebnost, te da je u današnje vrijeme, izričite prezasićenosti svjetske populacije svime i svačim, kada se svi moramo potruditi ne 100% već 110% da nas se primjeti i okarakteriše kao zanimljivo, predstavljaju u jednome novome ruhu. To ni u kojemu slučaju ne znači da se narušava karakterističnost sevdalinke kao posebnog žanra. Dokaz tome jeste i nastup pomenute grupe u našemu gradu. Ima nešto i u imenu same grupe. Sastoji se u biti od dvije riječi i to „divan“-kao osmansko vrhovno vijeće, ili u drugome smislu kratka sofa bez naslonjača, koja kada se doda izraz „hana“ čini jednu zanimljivu riječ-divanhana, koja se odnosi na dio stare bosanske kuće-odnosno trijem;mjesto za razgovor i pušenje.Moram priznati da se nešto dogodilo tu noć. Inače jako volim sevdalinku, krivica moga rahmetli djeda, i slušati, pa i zapjevati. Koncert je bio prekratak, ali koliko god da je trajao bilo bi prekratko. Vizuelni doživljaj u potpunosti je kompletirao doživljeni užitak muziciranja ovih mladih ljudi. O tome koliko se sevdalinka cijeni i voli i danas, skoro pet stoljeća od njena prva spomena, jeste upravo ovaj koncert. Iako se radi o malome gradu i o malome koncertu, kada se poredi sa vrijednostima današnjih muziciranja, 24. 11. u Tešnju je bio veliki koncert , na kome su ruke složno i zajedno pljeskale, pratile ritam, a usne, stare i mlade, pjevale iste riječi ujednačeno i sa velikim osmjesima. – svi su se razumjeli. Stoga je logična konkluzija, po naški naravočenije,- ovakvih koncerata treba više, i to ne samo u Tešnju nego u cijeloj BiH.
Prof. Sabina Sivić
