Snaga jedne države, vrijednost njene ekonomije i uređenost općeg društvenog sistema direktno korespondiraju sa sportskim rezultatima te zemlje, a najbolji argument za ovakvu tvrdnju je lista osvajača olimpijskih medalja. Naša zemlja u tom pogledu zauzima uvjerljivo posljednje mjesto u regiji, toliko loše da je i pored svega toga teško objasniti kompleksnost problematike bh. sporta i opravdati niz negativnih rezultata s velikih takmičenja.
Kad je 7. augusta u Carioca Arena 2 dvorani u Rio de Janeiru Majlinda Kelmendi osvojila zlatnu medalju u džudou za žene do 52 kilograma, oni koji razmišljaju i brinu o našem sportu trebali su dobiti još jednu boru na licu. Trećeg dana Olimpijskih igara u Riju zlatnu medalju osvojilo je Kosovo, zemlja koja je tada debitirala na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri i država koju Bosna i Hercegovina još službeno ne priznaje.

Tako je naša država ostala jedina članica bivše Jugoslavije bez osvojene olimpijske medalje, u društvu još sedamdeset članova Međunarodnog olimpijskog odbora – šest država koje više ne postoje i Olimpijskog tima izbjeglica. Društvo nam između ostalih prave Andora i Albanija, ali i Belize, Bolivija, Čad, oba Konga, Laos, Somalija, Južni Sudan, Jemen, Turkmenistan, kao i cijeli niz zemalja koje pamtite iz kataloga egzotičnih ljetovališta ili filmova o Jamesu Bondu.

Ako pak pogledate liste najuspješnijih zemalja u historiji Olimpijskih igara, lako ćete doći do zaključka da je to svojevrsna top-lista snage, društvene i ekonomske vrijednosti, globalne moći u tom trenutku. Nekad su Olimpijske igre s najviše medalja završavali SAD i SSSR, sad je tu Kina, vječno prisutne Britanija, Francuska ili Njemačka, nekad je bila posebno indoktrinirana Istočna Njemačka. Kad pomenute pretpostavke uključite u računicu postaje jasnije zašto naših predstavnika nema među osvajačima medalja.

Slične ili čak još gore perspektive otvaraju se kada se udaljite od Olimpijskih igara i šire posmatrate sportska takmičenja. Posebno kada uzmete u obzira da je Crna Gora velesila u ženskom rukometu i muškom vaterpolu, da je na posljednjem tek završenom Eurobasketu ušla među 16 najboljih ili da Makedonija ima aktuelnog prvaka Evrope u klupskom rukometu skopski Vardar.

Neugodne usporedbe BiH i komšija

Posebno je bolna usporedba naše zemlje s većim sportskim silama u regiji i prvim komšijama Hrvatskom, Srbijom ili Slovenijom koje su u stalnom sportskom uzletu i koje su baš u Riju prošle godine imale rekordnu žetvu medalja. Kad na sve dodate finale Eurobasketa u kojem su igrale Srbija i Slovenija, dobijete dojam da je Bosna i Hercegovina svojevrsno ostrvo u moru sportskih uspjeha, ostavljena na slavljima nekoliko pojedinaca ili fudbalske reprezentacije čiji je plasman u Brazil na Svjetsko prvenstvo najveći državni sportski uspjeh.

Sport je na našu žalost povezan sa svim drugim društvenim segmentima i potpuno preslikava problematiku o kojoj svakog dana svjedočimo kad pišemo o zapošljavanju, javnim finansijama, kriminalu ili korupciji, kad se dotaknemo manjka djece u osnovnim i srednjim školama, kupovine diploma na fakultetima ili sporosti u gradnji autoputa. Ako su koeficijenti ekonomskog razvoja ili kreditni rejtinzi daleki i nečitki našem čovjeku, sportski uspjesi ili neuspjesi dobro ilustriraju gdje se zapravo nalazimo.

Prije neki dan svoj rodni grad ponovo je napustila naša najbolja plivačica Amina Kajtaz, preselivši u Zagreb gdje će imati nemjerljivo bolje uslove za rad i napredak. Ako Amini, koja se već zbog svog talenta i rada nemetnula svima i koja ima potencijal da s najvećih takmičenja donosi velike rezultate, Mostar i država u cijelosti nisu osigurali uslove za rad, onda možete zamisliti kako je nekom djetetu koje tek treba da upiše sebe na startnu listu svog prvog plivačkog mitinga.

Novca ima, ali je na pogrešnim mjestima

Ne treba raditi preveliku analizu kretanja novca da se zaključi da kod nas postoji samo jedan sport s ozbiljnom naklonošću države i to je naravno fudbal. Stanje u našem fudbalu je posebna priča, ali problemi koje imaju košarkaši, rukometaši i brojni drugi bolniji su i više povezani s besparicom od samog fudbala.

Osim fudbala teško da se može kod nas naći profesionalan sport i ista takva liga, liga s igračima koji mogu da žive od vlastitog rada, odnosno bavljenja sportom. Mimo fudbala, izuzimajući izuzetke koji obično potvrđuju pravilo, sve ostalo je puki amaterizam. To samo po sebi i ne bi bilo unaprijed loše da se kod nas javnim novcem pretežno ne finansira profesionalni sport, što je u suprotnosti s pozitivnom evropskom praksom.

Javnim sredstvima trebao bi se finansirati isključivo amaterski i omladinski sport te gradnja i održavanje sportske infrastrukture, nikako profesionalni sportski pogoni, kod nas prvenstveno fudbalski klubovi. Profesionalni sport trebao bi živjeti na tržištu i od njega, a javna sredstva koja danas odlaze u profesionalne pogone naših fudbalskih klubova morala biti preusmjerena u razvoj amaterskog sporta, rad omladinskih škola i izgradnju infrastrukture, između ostalog i onog bazena zbog kojeg Amina Kajtaz danas trenira u Zagrebu.

Sa samo jednom takvom promjenom, onom koju ćemo i onako morati implementirati kad budemo koji korak bliže EU, naš amaterski, a time manje-više cijeli sport, mimo fudbalskih klubova najvišeg razreda, dobit će prijeko potrebna sredstva za rad. Onda se neće dešavati da skoro svaka naša reprezentacija, osim fudbalske, pri okupljanju moli za novac kojim će pokriti troškove prijevoza ili da plaća smještaj sponzorskim paštetama.

Tri zajednice i dijaspora uz sve to

Specifikum našeg sporta je podijeljenost društva i države na tri mikro svijeta od kojih dva imaju više sklonosti sportskim kretanjima u susjednim državama pa se s tim u vezi dešava odljev sportskih talenata i direktno osiromašuje bh. sport. Isto kao što je važno naglasiti da je izbor reprezentacije za koju neki sportista želi nastupati lična stvar, toliko se ni ovaj segment problema ne može izostaviti iz analize stanja i problema nedostatka sportskih uspjeha našeg sporta.

Primjeri kao što je onaj Emira Preldžića, koji se ne mogu tako lako podvući pod ranije navedenu matricu, te brojnost naše dijspore (riječ koja je zapravo i sinonim za riječ “rasutost”) dodatno usložnjava problem bh. sportske baze, odnosno smanjenja iste. Nije problem BiH selekcije na igrama u Riju i neosvajanja medalje u tome što je Amel Tuka loše trčao polufinale na 800 metara, već u tome što je on bio samo jedan naš ozbiljan pretendent na medalju. Da smo ih imali pet takvih i mi bismo bar jednom slavili.

Na kraju ćemo uvijek doći i do pitanja mentaliteta, razmišljanja jedne društvene grupe koja je danas opterećena općom depresijom zbog stanja u kojem se cijelo društvo nalazi, ali i nekih drugih fenomena. Nije bez osnova i ona teza da kod nas ne rastu oni fanatični roditelji koji će kao Ante Kostelić u svojoj djeci vidjeti buduće šampione kad to niko ne vidi i tjerati i sebe i njih da spavaju pored automobila na nekom planinskom prevoju s temperaturom dvanaest ispod nule. Roditelja koji sanjaju da će im dijete jednog dana biti lijevo krilo Real Madrida ima, ali oni su sastavni dio problema u vidu heliocentričnosti našeg sporta u kojem se sve vrti oko fudbala.

Razlozi loših rezultata bh. sportista i timova zapravo nisu sportski, mnogo su širi i zadiru u sve pore našeg društva. Opća društvena problematika lijepo se oslikava na sportskim terenima i to se može dvojako posmatrati, kao polupuna ili poluprazna čaša. Jednog dana kad cijelo naše društvo krene uzlaznim trendom sasvim je sigurno da će u neka rana jutra, gledajući možda prijenos iz Tokija 2020. godine, nacija slaviti prvu olimpijsku medalju nekog našeg atletičara ili plivača, a Džanan Musa na Eurobasketu u seniorskoj konkurenciji raditi ono što je radio 2015. godine u kadetskoj.

(klix.ba)