Naime, ovaj izuzetan nogometni trener, koji je rođen u oktobru 1937. godine. iza sebe ima, a nema namjeru još stati, izuzetnu i respektabilnu sportsku karijeru koja zaslužuje respekt, poštovanje, čestitke. I dok se na prste jedne ruke mogu izbrojati ljudi, koji su njegove godište, da su uopće među živima, on i dalje svakodnevno posvećuje sav svoj život najljepšoj sporednoj stvari na svijetu, piše fudbalski portal korner.ba.

Sigurno da je on najstariji aktivni sportski trener u svim sportovima u Europi. Teško da će to ko uskoro uspjeti nadmašiti. Izuzetno vitalan, bistrog uma, elokventan, pun duha. O svemu što se tiče nogometa priča sa
posebnim merakom, emocijama, oduševljenjem. O svemu u nogometu i o nogometu pričati s njim možete satima,ali jedino što neće je to da o sebi ne želi reći ni riječi.

Veoma skroman trener

Kaže, ako vrijedim, ako sam šta učinio za bh, nogomet imaju drugi, pa ako žele i hoće, nek oni kažu koju riječ. I onda je vaš novinar krenuo u akciju, jer upoznao sam dosta ljudi iz svijeta nogometa. Ti ljudi su itekako upoznati sa svime onim što je hadži Ahmet Degirmendžić radio i uradio u tako dugom periodu u nogometu. I naši novinarski izvori imali su nam šta ispričati. O klubovima u kojima je radio, o sjajnim ostvarenim uspjesima. Kao i o neizbrisivom tragu kada je u pitanju nogomet u njegovom Olovu. Ali i cijelom bh sportu i nogometu.

Počeo u Stupčanici kao igrač i trener

Kao vrlo mlad dječak volio je nogomet, sanjao je nogometnu loptu i ona mu je bila jedina igračka. Normalno je bilo da počne trenirati i igrati ovaj atraktivni sport. Ostvario je svoj dječački san, zaigrao je za olovsku svetinju, ekipu Stupčanice. Aktivan je bio kao igrač do 1960 godine. Tada je povrijedio koljeno i tu je bio kraj njegove igračke karijere. No, kako je završio srednju fiskulturnu školu u Sarajevu odlučio je da postane trener. Preuzeo je Stupčanicu koja je tada igrala u grupnoj ligi Sarajevo. Prihvatio se izazova i već poslije 2 godine mukotrpnog rada uveo je tim u veći rang takmičenja – Sarajevski podsavez. Kasnije su uspjesi dolazili kao na traci, uveo je tim iz Olova u izuzetno, tada kvalitetnu ligu. Sarajevsko-Zenička zona koja je tada bila treća po rangu u ex-jugoslavenskom nogometu. Stvorio je sjajan tim, ekipa je bila odlična, sedam kola su bili na čelu. No tadašnja uprava je rekla da nisu financijski i organizaciono spremni za još veći rang takmičenja. Odlučio je da ode iz kluba.

Radio u brojnim klubovima u našoj zemlji, ali i u inozemstvu

Za svoj izuzetni i stručni rad dobijao je brojne pohvale i priznanja, kao i pozive mnogih ekipa da preuzme ekipe. Po odlasku iz Stupčanice u Vogošći je bio u Unisu gdje je bio u stručnom štabu sa Đemom Đemiđićem. Uveli su ekipu u tadašnju, izuzetno jaku, drugu ligu. Kasnije je bio asistent u Unisu čuvenom treneru Vlatku Konjovodu. Poslije njega je sam preuzeo tim Unisa i ostvario zapažene rezultate. Također, vodio je ekipu NK Ozren iz Semizovca koga je uveo u veći rang. Tada su za taj tim igrali sjajni igrači. Također, u teškim trenucima, kada su bili predzadnji u Republičkoj ligi preuzeo je FK Kozara (Bosanska Gradiška). Preporodio njihovu igru i završili su kao četvrti na kraju prvenstva.

Nakon toga otišao je u Goražde, u ekipu FK Radnički. S 14 pozicije doveo ih do 7 mjesta na kraju sezone. Također, trenirao je FK Konjuh iz Kladnja koga je uveo u veći rang takmičenja. Treba istaći da je osjetio atmosferu i život trenera u inozemstvu. U Dansku je je otišao poslije rata, gdje je trenirao ekipu Boheda. Uveo ih je u sezoni 1996/97 u viši rang takmičenja, kao i ekipu Ikast.

Povratak u BiH