Čovjek nije kompletan dok ne posjeti Veliki zid i Zabranjeni grad, kaže stara kineska poslovica. Veliki zid je za nekineze, naravno, Kineski zid, građevina koju je Neil Armstrong vidio hodajući po Mjesecu, a Zabranjeni grad nekadašnja carska palača iz koje je posljednji kineski car izišao s uspostavljanjem republike. S druge strane od ulaza u Zabranjeni grad proteže se veličanstveni Trg Tiananmen, faktički, slobodno možemo reći jezgro i ishodišna tačka geografskog i ekonomskog gorostasa, današnje Narodne Republike Kine.

April je, kasno poslijepodne, sunčan dan u Pekingu, odnosno Beijingu, kako višestoljetni kineski glavni grad danas nazivaju kako govornici engleskog jezika, tako i Kinezi sami (Teško se mijenjaju stare navike pa na vrhu jezika uvijek prvo ispliva staro ime, Peking. Baš kao što je patka - pekinška). Mala balkanska grupa učesnika seminara za urednike i menadžere iz azijskih i evropskih zemalja u razvoju koju je organizirao Institut za istraživanje i obuku državne administracije u novinama, radiju, filmu i na televiziji, a finansiralo Ministarstvo trgovine NR Kine, sa svrhom i razlogom odlučila je biti baš na tom mjestu i u to vrijeme, ponajprije zahvaljujući piscu i pjesniku Faruku Šehiću koji nam je po nedavnom povratku s pjesničkih putešestvija Dalekim istokom skrenuo pažnju na ovaj ceremonijal. Stotine ljudi, teško je na tolikom prostoru odrediti tačan broj, kako sunce lagano tone iza kineskih brda i planina, okupljaju se na dijelu trga koji gleda na ulaz u Zabranjeni grad, kojim dominira jarbol, a na jarbolu crvena zastava s pet zvjezdica.

U ograđenom dijelu vojnici po pravilima i propisima nezainteresirani za gomilu koja ih okružuje. Pekinški zgusnut saobraćaj, četiri ili šest traka u oba smjera, zaustavlja se u tačno određeno vrijeme te ispod fotografije Mao Ce Tunga koja krasi glavni ulaz u nekadašnju carsku palaču, izlazi grupa vojnika i vojnički precizno i dostojanstveno marširajući prelaze cestu. Slijedi desetominutna, ritualno do tančina uređena procedura spuštanja, savijanja, odnošenja i odlaganja zastave koja će se opet u cik zore zavihoriti na istom mjestu.

I tako to traje, bez propuštenog dana, od 1. oktobra 1949. godine, kada je zastavu tada formalno proglašene Narodne Republike Kine podigao Mao Ce Tung.

- Tada je na Tiananmenu bilo prisutno između 200.000 i 300.000 ljudi - poučava nas Li Genhua, predsjednik spomenutog instituta domaćina (skraćenica SARFT) koji obučava osoblje u različitim kineskim medijima, ali i organizira posjete novinara iz zemalja diljem svijeta. Pitamo ga da li se zna je li ikada, u nekim vanrednim okolnostima kao što su već pominjani prosvjedi koji su trajali nekoliko sedmica baš na ovom trgu, ceremonijal izostao.

- Ne. Bez obzira na sve, nikada. Studenti su imali neke svoje zahtjeve, ali njihova odanost državi je bila neupitna- kaže predsjednik Li, te dodaje kako u vrijeme velike tuge ili nesreće, zastave budu na pola koplja, kao što je bio slučaj kada je utemeljitelj NR Kine preminuo ili 2008., kada je u velikom zemljotresu u Sečuanu poginulo oko 70.000 ljudi.

- Zastava NR Kine nešto je što Kinezi iznimno poštuju zbog svega onoga što ona predstavlja- nastavlja naš sagovornik.

Crvena boja simbolizira žrtve stradale tokom ratova tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća. Pet zlatnožutih zvjezdica, jedna velika i četiri manje poredane oko nje, predstavljaju teško postignuto jedinstvo ove ogromne države, premda se mora naglasiti kako neka alternativna i po svemu sudeći netačna pojašnjenja simbolike govore o jedinstvu pet etničkih grupa u Kini. Jedinstvo Kine, zvanična interpretacija koju će vam dosljedno ponoviti mnogi Kinezi s kojim uđete u razgovor u vezi s tom temom, stoljećima je dolazilo u pitanje od susjeda, ali i zapadnih kolonijalnih velesila.

Kina je nerijetko bila rascjepkana, podijeljena među brojnim lokalnim moćnicima i vladarima, uvijek na udaru različitih pretendenata na teritorij. Godine 1949. sve se to promijenilo. Jedinstvo Kine, kaže zvanični narativ, ustanovljeno je pod crvenom zastavom sa žutim zvjezdicama koje je 1. oktobra na Tiananmenu podigao drug Mao.

Da bismo shvatili značaj manifestacije patriotizma kod rituala zastave pogledajmo šta Kina predstavlja danas. Riječ je o ekonomskoj velesili ponajprije zahvaljujući velikim reformama učinjenih za vrijeme Deng Ksiaopinga krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ksiaoping se fokusirao na četiri modernizacije: u poljoprivredi, industriji, obrazovanju i nauci te u odbrani. Zemlja je prvo putem specijalnih ekonomskih zona, izvoznih zona, otvorenih priobalnih gradova, a potom i diljem države otvorila vrata investicijama i investitorima. Velike reforme su urodile plodom. Takav sistem kineski dužnosnici titulirat će kao „tržišnu ekonomiju s kineskim karakteristikama" naglašavajući osobenost i drugačiji pristup nego što su imali i kapitalistički Zapad i tadašnji sovjetski blok, baš kao što je i komunizam u Kini komunizam s kineskim karakteristikama. Bez ulaženja u ideološke rasprave, sve u svemu, reforme koje su počele prije trideset godina donijele su nezapamćeni razvoj i visoki životni standard.

Zapadnjaci su o Kini u XIX i XX stoljeću govorili kao o bolesniku s Istoka. Ako je to i bilo tačno, danas više nije. Kao što Kina više nije ili uskoro neće biti druga najveća ekonomija svijeta: upravo ovih dana je objavljena vijest kako ekonomisti Svjetske banke predviđaju da će Kina do kraja 2014. godine postati prva ekonomska sila svijeta i na tronu nakon stoljeća i po zamijeniti svjetskog ekonomskog šampiona Sjedinjene Američke Države. Liberalizacija tržišta i tridesetogodišnji razvoj imaju i svoje tamnije strane. Kako smo tokom putovanja Kinom i zvaničnih razgovora doznali a i mogli vidjeti, prisutna je zagađenost koja ide uz industrijalizaciju i migracije iz nerazvijenih seoskih područja u razvijena gradska.

Svi građani Kine ne uživaju podjednako u blagodetima razvoja i industrijalizacije, kao, uostalom, ni bilo gdje u svijetu. Tehnološke inovacije kojima smo svjedočili prevashodno u medijskoj industriji sigurno nisu dostupna seljacima u najsiromašnijim provincijama. Šta im je, ipak, dostupno? Dostupna je ideja jedinstva. Podizanje zastave koje slijedi dnevnu putanju Sunca simbolizira svakodnevno rađanje jedinstvene Kine, Kine svih Kineza.

Dnevno obnavljana ceremonija uspostavljanja nezavisnosti podsjeća Kineze na vremena nesloge i ogromnih žrtava koje su pale zbog toga. Ispod zastave o kojoj brižljivo brinu dobro ustrojeni soldati svi su isti. Pod istom zastavom. Riječ je o manifestaciji patriotizma i respekta prema domovini koja poručuje sljedeće: Ako se nešto i mijenja u Kini, to je zato da bi i dalje ostalo isto.

(Fena) gk fb

{fcomment}