Iako nema zvaničnih podataka, prema nekim istraživanjima nevladinog sektora, BiH je u posljednje tri godine napustilo najmanje 100.000 ljudi.

Nezadovoljni mnogo čime, i Unsko-sanski kanton napuštaju mladi, ali odlaze i cijele porodice.

Asija Kurtović, sa završenom visokom zdravstvenom školom, nakon 13 godina provedenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, odlučila je sreću potražiti u inostranstvu. I uspjela.

“Tamo sam uspjela naći posao i adaptirati se. Po pitanju nekih stvari ne mogu se porediti Bosna i Hercegovina i Njemačka. Ovo je moja zemlja, i ja bih ostala ovdje da sam imala perspektivu i normalan život. Ja sam bila na Birou trinaest godina, sa završenom višom medicinskom školom i obećanjima da ćemo biti visoki inženjeri. Da li želim da se vratim u Bosnu? Ne želim jer se ne vidim ovdje i jednostavno, tamo gradim sebi bolji život i bolju budućnost za svoju bebu”, kazala je Kurtović za Radio Slobodna Evropa.

Među onima koji odlaze najbrojniji su ljekari i medicinski tehničari, kaže dr. Ermin Goretić.

“Sam podatak da je 80 ljekara otišlo sa Unsko-sanskog kantona koji ima oko 300.000 stanovnika je zabrinjavajući, u najmanju ruku. Ne samo da ljekari, više i visoko obrazovano medicinsko osoblje odlaze u potragu za poslom, već i oni koji imaju posao, koji rade određeno vrijeme, imaju iskustvo, također odlaze. Motiv je u prvom redu novac. Da budemo iskreni, veoma niska primanja i ljekara i medicinskog kadra motivišu ljude da odu u potragu za nekim boljim primanjima, za nekim boljim životom”, kaže Goretić.

Ali ne odlazi samo medicinsko osoblje. Nermin Sefić je 30-godišnji pravnik iz Cazina. Godinama čeka posao u Bosni i Hercegovini i zato je odlučio sa suprugom napustiti je.

“Smatram, pošto sam oženjen, da će i supruga gore lakše pronaći posao i da ću imati neki bolji prosperitet, bolju budućnost. Mislim da su za sve ovo krivi naši političari, rukovodioci države. Ovo je jako, jako loše stanje za našu zemlju”.

U općinama i gradovima USK sve su popularnije i agencije koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju za rad u Njemačkoj. Nude i mogućnost dodatnog školovanja. Emina Pelez voditeljica je jedne od posredničkih agencija iz Bihaća. Kaže da svaki dan imaju sve više prijava.

“Prosjek je šezdeset do sedamdeset kandidata. Imamo kandidate svih profila. Medicinski tehničari moraju imati završenu medicinsku školu, pripravnički stručni kao i certifikat o jeziku, a za samo školovanje imamo različite profile”,kaže.

Iako su rijetki, ipak još uvijek ima i onih koji misle da mogu uspjeti u svom gradu i svojoj zemlji.

“I ja sam poželio otići, ali eto, odlučio sam da nešto probam u svojoj državi, da pokušam nešto, jednostavno, da ne idem u drugu državu. Ljepše je kod svoje kuće”, rekao nam je Sanel Okanović.

Uvijek su stanovnici ovog dijela Bosne i Hercegovine u potrazi za boljim životom odlazili u inostranstvo, ali je to nekada bilo samo za privremeno. Oni koji danas odlaze, idu bez doviđenja i sa namjerom da se nikada ne vrate. Razlozi su što su političke elite stvorile ambijent u kojem je korpucija u svim porama društva, upozorio je nedavno u Bihaću profesor Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle.

“Ljudi iz ljubavi prema svojoj djeci, da bi im stvorili kakvu-takvu egzistenciju, dižu kredite da bi nekom dali novac da bi dobili posao”.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, Miodrag Živanović, među brojnim razlozima odlaska mladih navodi i onaj o kojem se malo govori. „Po meni je glavni razlog upravo odsustvo nade“, upozorava.

Toromanović Dženis, učenik Medicinske škole, kaže da ni mladi ne vide budućnost u zemlji.

“Prvo se ja tu ne pronalazim, a tako i ostale kolege. Konkretno, problem je vlast”.

A da je stanje više nego alarmantno govori i podatak da je samo u Unsko-sanskom kantonu posljednjih nekoliko godina broj upisanih prvačića smanjen sa 30 na 23 hiljade. Činjenice su ovo koje jasno ukazuju na veličinu problema, zahtijevajući angažman šire društvene zajednice, a prije svega onih koji vode ovu zemlju. Ukoliko se ne dese neke ozbiljne promjene, Bosna i Hercegovina će polako postati država staraca.