Vijeće za regionalnu saradnju napravilo je istraživanje o tome šta javnost u Jugoistočnoj Evropi misli o uzbunjivanju kao jednom od alata za otkrivanje kriminala i korupcije. Podaci koje su dobili od 7.000 ispitanika pokazali su kako je tek nešto više od polovine reklo da uzbunjivače treba podržati, dok je samo trećina uzbunjivanje ocijenila prihvatljivim u svom društvu.

U Bosni i Hercegovini je gotovo jednak procenat onih koji smatraju da korupciju treba odnosno ne treba prijaviti. Zbog toga oni koji se odluče prijaviti korupciju često postaju izopćene osobe, koje se same bore protiv sistema.

Nakon što je u automobilu prebrojao novac, tačnije, prvu od tri rate od traženog iznosa kako bi kompaniji Tuzla-kvarc pomogao u dodjeli koncesije, Bahir Imamović, pomoćnik ministra industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona uhapšen je i predat nadležnim organima.

Njegova tarifa, da obezbijedi koncesiju za eksploataciju kvarcnog pijeska, bila je 15.000 eura.

Tu prvu, ispostaviće se po Imamovića i posljednju ratu, dao mu je direktor kompanije Zlatan Velagić, koji ga je i prijavio, te uz pomoć istražitelja zabilježio primopredaju.

Imamović je nepravosnažno osuđen na 20 mjeseci zatvora, a Velagić se od tada bori s dugovima firme, oduzimanjima koncesije i, kako kaže, svakakvom vrstom degradacije.

Da je dao novac, kaže, firma bi radila i ne bi došla u dubiozu, koja je nastupila veoma brzo jer se, navodi on, munjevito reaguje prema prijaviteljima.

“Čim su prijavili korupciju, odmah su bili maltretirani represivnim mjerama, odmah su ostali bez posla, odmah su protiv njih pokretani disciplinski postupci, krivični postupci, a ove, koje smo mi prijavili, protiv njih se vodi dugogodišnji krivični postupak, oni uživaju određenu zaštitu koju im omogućuje zakon o krivičnom postupku, presumpcija nevinosti do pravosudne presude”, priča Zlatan Velagić.

Velagić navodi primjer Bakira Imamovića, slučaj koji je sam prijavio za korupciju.

“On (Bakir Imamović) danas-dan prima redovno plaću u Vladi Tuzlanskog kantona, istina, nekih dvadesetak posto manju, zato što mu Zakon o državnoj službi omogućuje to pravo. On ima još par godina do penzije, čeka pravosnažnost presude. Da li će sada Kantonalni sud vratiti u postupak, hoće li potvrditi, neće li, sasvim je neizvjesno, ali faktično, on ima prilično ležernu poziciju. I ta poruka ide bh. javnosti – da oni koji budu prijavljeni praktično nemaju nekih posljedica, čak su te sankcije, sudske presude jako blage, tako da daje ohrabrenje da se isplati baviti korupcijom i kriminalom”, ocjenjuje Velagić za Radio Slobodna Evropa.

Hrabrih kao Velagić u Bosni i Hercegovini ima tek nekolicima.

Svi su na svojim leđima osjetili posljedice svog čina, mada su svi uspjeli da dokažu svoje navode. Među njima je i Anica Ramić, osnivač udruženja Stop mobbing. Njena borba da dokaže korupciju u Domu zdravlja u Trebinju trajala je četiri godine, i koštala je mnogo.

“Koštalo me je ne samo zdravlja, uništeno mi je zdravlje. Do toga sam dovedena da smo mi morali kuću da prodamo, da bi mogla moja djeca da se školuju i da ja normalno živim. Vjerujte mi, ja sam moralni pobjednik, ali materijalni gubitnik. A kad ja mogu po Trebinju da idem uzdignute glave i da kažu: Anica je, ipak, pobjednik. Moram da kažem, u mom slučaju je bila sprega i vlasti i sudstva i tužilaštva. Sve sam ja to prozivala i javno govorila”, ističe Anica Ramić.

Primjeri Ramićeve i Velagića, međutim, kod građana ne bude svijest o tome kako je dobro biti uzbunjivač.

Prema istraživanju koje je nedavno provelo Vijeće za regionalnu saradnju među 7.000 ispitanika u Jugoistočnoj Evropi tek je trećina ocijenila da je uzbunjivanje prihvatljivo. Jedan od šest ispitanika smatra da uzbunjivače treba kazniti za njihove radnje.

“Korupcija i neefikasnost u njenom rješavanju i dalje su veliki razlog zabrinutosti društava u cijeloj Jugoistočnoj Evropi. Međutim, kako je ovo istraživanje i pokazalo, to se još nije prevelo u snažnu podršku javnosti uzbunjivačima”, piše u izvještaju Vijeća za regionalnu saradnju.

Zakoni (ne)štite uzbunjivače

U BiH, prema istraživanju, gotovo je jednak procenat građana koji smatraju prihvatljivim, odnosno neprihvatljivim prijavljivanje korupcije. U BiH su također ljudi i najmanje uvjereni u to da bi se prijavljivanjem korupcije nešto i promijenilo.

“Da sam tako razmišljao, ja bih davanjem 10.000 ili 30.000 maraka (30.000 maraka = više od 15.000 eura) riješio problem poslovanja moje firme i pitanje koncesije. Ali neko je morao reći stop”, priča Velagić za RSE.

Međutim, Zlatan Velagić kaže i kako nije naišao na potporu jer se ljudi oko prijavitelja boje, a institucije čine odmazdu.

“Ako vi dođete i pravosuđu prijavite korupciju a onda iz te ustanove trpite određene štetne mjere onda je to zaista veliki problem. Logično je da u sredini u kojoj ste prijavili korupciju, na primjer u Ministarstvu industrije ovdje u Tuzli, da to na drugačiji način interpretiraju, da se solidarišu sa svojim kolegom, ali ako vi to doživljavate iz određenih policijskih struktura, kao što je u mom slučaju bilo, onda to zaista govori da se stvari moraju mijenjati”, smatra Velagić.

Ipak, korupcija se ne prijavljuje iz više razloga, najprije straha, a potom i činjenice da je do te mjere ukorijenjena da je postala način na koji se živi, ocjenjuje Ramić.

“Neće da prijave. Ne samo da neće, nego kažu: “Ma mi učestvujemo u toj korupciji. I mi dajemo, i mi gledamo kako ćemo da uđemo u taj sistem, da brže završimo neku uslugu, sa malom nekom, eto, kao zahvalom”. Tako da ljudi neće, ne žele da prijave korupciju”, navodi Anica Ramić.

Podsjetimo, nedavno je i američki senator John McCain upozorio bh. zvaničnike da je korupcija jedan od ključnih problema BiH koja bi je mogla koštati napretka u euroatlantskim integracijama.

No, zakonska regulativa na nivou entiteta ne štiti uzbunjivače, a zakon koji je donesen na državnom nivou štiti jedva mali procenat stanovništva i službenika koji je prijave.

Također, sistem je do te mjere komplikovan da onaj ko prijavi korupciju, mora biti spreman da snosi kako materijalni, tako i svaki drugi rizik. Da je u obavezi saradnje s organima kojima je korupcija prijavljena, pa do sudskih institucija, što može trajati godinama.

Sve je to način na koji je, barem u Bosni i Hercegovini, stvorena atmosfera da je lakše okrenuti glavu ili ponuditi kovertu, nego učiniti po zakonu i savjesti.

(RSE)