Većina današnjih ‘gastarbajtera’ iz BiH u Evropi se lakše ili teže snađe i prilagodi životu u novoj zemlji i novom okruženju. Ali ekonomska migracija, kako pokazuje naša reportaža, nije uvijek rješenje – i ne za sve…

Ne prestaju valovi ekonomske migracije iz BiH. Samo u posljednje četiri godine je prema podacima Unije za održivi povratak i integracije iz BiH “trbuhom za kruhom” otišlo 151.100 bosanskohercegovačkih državljana. Dakle, jedan cijeli Mostar i Široki Brijeg – zajedno.

No, ne uspiju svi, a njihov povratak u domovinu, “okrunjen” neuspjehom, u većini slučajeva se smatra svojevrsnim porazom. I hiljade Hercegovaca u posljednje tri godine se “upisalo” u ekonomsku migraciju, no za Matea Z. i Ivana B. to je bilo, kako kažu, životno razočarenje.

”Nemoguće mi je bilo živjeti od konobarske dnevnice od 25 KM, ali nakon što sam se vratio iz Karlsruhea prije nekoliko mjeseci i jedva skuckao za povratnu kartu za autobus, sada mi to nije najveća tragedija. Najgore su mi bile šale na moj račun tipa ‘kako se snašao ovaj ili onaj, a ja, eto nisam’”, priča mladi Mateo za DW. Ne želi fotografiranje, a ne želi ni objavu prezimena jer je još uvijek “sve friško”.

Da, put u Njemačku još mu je u svježem, neugodnom sjećanju. Nije postao još jedan ekonomski migrant u moru njih iz BiH.

“Mjesec dana sam tražio dobar posao. Bilo je svega. Prao sam suđe po restoranima do zore, jedva plaćao stančić koji sam dijelio s još dvojicom. Bio sam stalno premoren. Nisam imao šanse za ozbiljnije zaposlenje bez znanja njemačkog jezika, a ono što zaradim davao sam za stanarinu i hranu. Bio je to pasji život. Gore mi je bilo nego kod kuće”, priča o svom iskustvu ovaj Mostarac.

Izbor između dva zla

Kako kaže, gore od takvog života bilo mu je suočavanje s odlukom da se mora vratiti kući ili bi mogao lako završiti na ulici i bez ikakvog novca. Ali, morao je prelomiti.Porodica ga je pozivala da se vrati, govorili su mu da će biti posla i kod kuće, ali on je strepio od “sramote neuspjeha”. “A najgore mi je bilo”, kaže, “priznati da nisam uspio. Bilo me sramota vratiti se, a trebalo je i pretrpjeti zadirkivanja od prijatelja”.Sada radi svoj stari posao, ali i – ide na kurs njemačkog jezika. “Ići ću sigurno odavde opet u Njemačku. Sada znam više i ići ću na sigurno. Jest da je kod kuće, ali ne mirim se s preživljavanjem”, zaključuje on.

Noćni čuvar za 1.600 eura

Za razliku od njega, njegov zemljak Ivan B. pomirio se s povratkom iz Münchena prije samo nekoliko dana. On je oženjen i otac dvoje male djece. Njegova primanja nisu bila dostatna za život kakav je želio osigurati svojoj porodici i to uprkos dobrom radnom mjestu u jednom od javnih poduzeća.Ivan je napustio posao, spakovao kofere i zaputio se u München. Porodični plan je bio dolazak supruge s djecom kada se snađe i početak novog, boljeg života u zemlji u kojoj je penziju nekada mukotrpno radeći zaradio i njegov otac.

Ali, ispostavilo se da su ovi planovi bili samo pusti snovi. “Ovdje sam imao plaću od 1.200 KM, a u Njemačkoj kao noćni čuvar zarađivao sam oko 1.600 eura. To je bilo ispod svakog očekivanja i dolazak supruge i djece nije se uopće mogao uzeti u obzir. Preskupo smo svi plaćali našu odvojenost za tako mali novac. I odlučio sam se vratiti”, govori o svojoj kratkotrajnoj gastarbajterskoj avanturi.

On ne pomišlja na povratak u Njemačku, ali niti bilo gdje. Kaže da se više nikada ne želi razdvojiti od obitelji kako je nekada bio razdvojen i njegov otac. Samo zbog razumijevanja poslodavca može se vratiti na posao i nastaviti prijašnji život.”Ne mogu ovo doživjeti kao trijumf. Razočaran sam, možda i zbog toga što imam solidan posao i nije mi došlo ‘do grla’. A, tu su još i djeca – nisam bio spreman za odvojenost kao što su to bili naši roditelji nekada”, zaključuje on svoju priču koja na kraju na neki način ipak ima svoj “happy end”.

(dw.de)