Kada proživaljavate opsadu, onda se iza ove riječi krije mnogo doživljaja i emocija, različitih životnih prilika i psiholoških stanja.
Danas je tačno 25 godina od prestanka opsade Tešnja, od opsade koja je trajala 268 dana, od 24.6.1993. do 19.3.1994. godine. Ovaj period je za općinu Tešanj vjerovatno jedan od najtežih u historiji ovih prostora, naročito kad se sjetimo kako su neke opsade završile (Srebrenica...)!
Većina nas "okruzenih" bi vjerovatno mogla ispričati vrlo tešku i dirljivu priču iz tog vremena, o masovnim stradanjima zbog raketiranja civila ili o organizaciji života, proizvodnji hrane, životu bez električne energije itd. Nedostajalo nam je hrane, goriva, kafe, šećera, cigareta, lijekova... Ali čini mi se da smo imali neke druge vrijednosti, bili smo bliži jedni drugima, svjesni da svi zavisimo jedni od drugih, svjesni da je život kratak i da komšija mora biti blizak. Pričali bismo možda o „paketima“ (kako smo zvali hranu koju je padobranima dostavljao UN) ili o proizvodnji struje na vodenicama. Pricali bismo i o specijalnom ratu i krupnim porukama "o pijenju kafe" na čaršiji (Slavko Lisica), onoj istoj lisici koja je u januaru odlikovana u Banja Luci. Pricali bismo o pokusaju opsade uma.
I, zaista, nakon okruženja i fizičke opsade, ima potrebe da razmislimo i o psihičkoj opsadi uma. Kako opstati i ne nestati? Kako sačuvati identitet, slobodu i suverenost? Je li uticaj probosanskih snaga jak toliko da BiH vodi prema napred, a ne prema nekoj novoj opsadi? Jesu li svjetske sile raspoložene za ili protiv nas?
Bio bih sretan da se rat na ovim prostorima nikad ne ponovi, da nikada ne strada nijedna osoba.
Bez obzira na tu želju istina o opsadi i istina o stradanju se mora znati.
Ne samo znati, nego prenositi i čuvati!
Ako smijem predložiti, ispričajte svoju priču o okruženju nekom bližem, možda nekom ko nema tako loša iskustva! Nemamo prava zadržati takvu istinu za sebe!
Suad Huskić
