Umrije naš Sulejman. Pa dosta je i živio, jer 99 godina to ti je brate dva naša vijeka! - tako govorahu mještani sela Čajra, Orašja i Miljkovca, kada je tu nedavno umro Sulejman M., jedan od najstarijih ljudi u Čajrama kod Doboja, a možda i u samom Doboju.

Jednog dana ljeta gospodnjeg 1958 sastali se u Čajrama mještani ovih triju sela i vijećahu: gdje da sahrane Sulejmana. Dok su oni vijećali Sulejman leži mrtav i nepomičan.

Neko od Orašljana poče da priča, kako je u stara vremena bilo vampira. A čovjek se povampiri, kada preko njegova mrtva tijela pređe crna mačka. Prisutne obuze jeza od pomisli na ovo.

Još dok su oni prepričavali odnekud stvarno izleti crna mačka. Ona zamijauka i poče da skače po prisutnim tražeći izlaz. Pis, pis... i jadna mačka neznajući kud će šta će, nego preskoči preko Sulejmenovog tabuta. Prisutne sada obuze još veća jeza i strah. Eto ti , povampiri se naš Sulejman - reče neko od Orašljana. Nastade tajac. Neko od prisutnih predloži, da se odsiječe 40 glogovih kolaca i ako Sulejman ustane, treba ga bosti tim kolčevima. Ali šta ćeš, kada tog drveta nema ni u jednom od ovih triju sela. Potrebno je stoga otići na Putnikovo brdo i nasjeći ih, a to je prilično dalek put, ali što se mora to ni teško nije. Postaviše "stražu" oko Sulejmanovog odra, a njih desetak odoše da sijeku kolčeve. Pred samu veče pogrebna povorka krenu ka Orašju. Mrtva Sulejmana nose na tabutu opkoljena sa svih strana od naoružanih mještana. Jadan Sulejman ni sanjao nije, da će ovako "svečano" biti ispraćen do vječne kuće.

Zakopaše Sulejmana i to u raku malo dublje iskopanu od uobičajenih, jer nedajbože, mogao bi on mrtav da ustane.

Na grobu hodža otpjeva svoje, a 40 kolaca seljani odnesoše kućama i to svak za sebe po jedan. Trebalo ih je držati 40 dana za vratima, jer vampir izlazi iz groba i noću - hoda. Potrebno je s toga obilaziti Sulejmanov grob kroz 40 dana svako jutro i vidjeti, da li na njemu ima rupa. Ako bude na njemu bila rupa, e valah, Sulejman noću izlazi iz groba i hoda. U tom slučaju mi smo onda gotovi.

Prošlo je tih 40 dana. Četrdeset dana strave i nespavanja, koje su ovi lakovjerni mještani preživjeli. međautim, na Sulejmnaovom grobu ni traga od rupe.

I tako sve do nedavno. Još poneki mještani ovih sela, napuštaju grad da bi ranije išli kućama, jer nedajbože, mogao bi Sulejman mrtav da navali.

I sve se to zbilo ljeta gospodnjeg 1958.

Aferim Čajrani, Miljkovčani i Orašljani!