Doboj je imao bogat kulturno-zabavni život, u kojem su se posebno isticali mnogi znani i neznani njegovi sugrađani i nažalost mnogi od njih su danas već zaboravljeni.Uvijek je malo priča o tim ljudima sa velikim srcem i širokom dušom, koji su godinama uveseljavali Dobojlije,sladokusce kafana,pjesme i muzike,sevdalinke posebno.Iznjedrio je ovaj grad violinistu Stanka Rupu(svirao u Bečkoj filharmoniji),harmonikaša Sejfu Šarića(prvi donio harmoniku dugmetaru),svoje trubadure(pleh-orgestar vatrogasnog društva) bez koga se nije mogao zamisliti uranak i budnica.Od pedesetih godina prošlog stoljeća počela je se da stvara prava Dobojska orkestrijada.Fadil Bajraktarević je donio prvu električnu gitaru.Odlazak na igranke se jedva čekao.Poslije će ovaj grad iznjedriti Zilhu,Mirsadu i Dinu Bajraktarević,prve dvije poznatije kao Silvana Armenulić i Mirjana Bajraktarević,zatim Zumru Mulalić,Novaka Tešića,Miralema Kruškića,prof.Esada Kresu…,dok je danas najpoznatije ime estrade Igor Vukojević.Kažu da po svijetu rasutih Dobojskih talenata danas ima mnogo,ali o njima se,bar na našim prostorima malo zna.Ko zaviri na društvene mreže uvjeriće se u ovu istinu.
Dobojlijama se šezdesetih godina,po briljantnom glasu i harmonici nametnuo njihov sugrađanin iz Miljkovca Muhamed Hasičić,u javnosti poznatiji kao Safet Sikira.Kako je od rođenja bio slijep devedeset procenata,nije bio u stanju da se školuje za harmoniku.Bio je uporan da nauči svirati,pa je sate i sate provodio sa Sejfom Šarićem na Čaršiji.S harmonikom su se penjali na Gradinu odakle je i nastala poznata pjesma“U Doboju gradina je stara“.Sikira je rano počeo svirati prela i igranke,pjerove i svadbe da bi sedamdesetih godina znao u sezoni ljeta po nekoliko mjeseci provesti svirajući u zemljama današnjeg regiona.Sa rahmetli suprugom Sabihom(Bihom) nije imao djece.Rat ih je zatekao na Slobodnim Dobojskim teritorijama.
Mijenjao je privremene boravke od Raduše,Tešnja do Hrvatinovića.Njegove omiljene destinacije u ratu su bile kafane u Tešanjci,Jelahu i Autobuska stanica u Tešnju.Prilikom boravka u restoranu Topola na Tešanjci u avgustu 1994.godine ranjen je od ispaljene granate sa srpskih položaja.Nakon uspostave mira među prvima se vratio u svoj Miljkovac.U Matuzićima je dvije godine iznajmio sobu kod Hidajete Aličić,ženine rodice gdje je 25.aprila 2006.godine ujutro umro usljed srčanog udara.Iza njega su ostala tri nosača zvuka.
Bio je član Instituta sevdaha rahm.Omera Pobrića.Učestvovao je 2004.godine na Baščaršijskim noćima.Njegove pjesme i danas se rado slušaju.Njegove komšije iz Miljkovca su osnovale KUD pod nazivom „Muhamed-Hasičić Sikira“.Prije pet godina Dobojlije i Sajini prijatelji su na gradskom bedemu-tvrđavi upriličile sjećanje na svog Sikiru,a godinu kasnije Općina Doboj Jug je realizovala jedan projekat pod nazivom“Kuda ide sevdalinka“ sa osvrtom na život i djelo Saje Sikire.Njegov rodni Miljkovac i grad Doboj bi trebali svom Sikiri,u ostalom kao i nedavno preminulom novinarskom bardu Fahrudinu-Fafi Kapetanoviću bar godišnje odavati pomen i sjećanje na njih i na sve druge zaslužne Dobojske istorijske ikone,ako ništa drugo nazvati bar jednu ulicu ili sokak po njihovim imenima,jer ako ovakvi ljudi nisu i neće izaći nama živima iz sjećanja,neće ni pokoljenjima koja dolaze,u to vas uvjeravam.Hvala Anteni radiju,Kalman radiju,televiziji Vogošća i drugima što se makar i na ovaj način sjete našeg Sikire Jedanaest godina je prošlo otkako Saje-Sikire više nema,nema ni sjećanja na tvrđavi,ali ostali smo mi koji nećemo zaboraviti njegove i naše drage pjesme.
