Piše: Zijad Bahtić
Ubijene, a žive
Kazivanje nane iz Lješeva,
kojoj ubiše sve od roda
I protjeraše je iz Srebrenice
Mi smo ubijene, hodamo žive
Krišom živimo. Prkosno. Pune rana
Dišemo. Krvarimo godinama.
Tek osmijeh, mrtav, počiva u nama
Čeka naša tijela trošna. Naša prazna
Srca čeka. Da se sretnu sa dušama našim.
U staništima duša Dobrih.
Čeka strašni sud.
Ljubav nam se ugnijezdila u kosti samoj
Ne da mrijeti. U kostima posijanim
U bespuću uma.
Nismo krive kad zaronimo iznad
Površine sna. Kad čujemo vlati trave
Kako rastu. Kako hlad prave
Našim. Od Sra otkinutim životima
Kostima posijanim po urvinama.
Dok zemlja natopljena krvlju jeca. Nebesa
Pucaju. I vasiona. I život rastočen u otuđena tjelesa
Ponos što mrije nijemo. Kosti nijeme. Posijane da proklija pravda.
Sjemenom što oplodi zemlju. Prostor. I vrijeme.
Nismo krive. Krive su naše sjene. Hoće
Da žive. Nijeme
Da se spoje sa sudbinom. Hoće
Da pohode dželate
U zbojne, pijane, noćne sate
Hoće da vrate
Osmijeh, otet sa nevinih dječijih lica
I krhkih tijela djevojčica.
I riječi. Jauke I vrisak.
Da njima boli tišina
Šutnja uzgajana godinama
Što guši. Utamničena u nama
Dok ubijene hodamo žive.
Majčina dova
Po ko zna koji put
Stavljam svoju glavu ispod sablje
Koju drži božija ruka
Prazno gnijezdo, nezaživljeno obilje života
Više od istine: Smjer koji smo trebali pronaći.
Nadnijeta nad sudbinom, Molitvom iskonskom
Bez glasa majka, dugo, moli Onoga,
Život što dade, Gospodara nade
Da tame rastjera, da odagna zablude
U vizijama, u Bosni, u nama. Da razgali
Da odagna nečastivog i more nevjere
Morije. I nepogode, da se ne dogode
Belaje stasale uz zlu kob, strah, i
Fantazije, dok život mrije. I nevakat u plućima i venama
Nesoj oko nas, i u nama. Oholi i uznositi
Dno života sami da pobijede
Sumnjom što treperi kroz sjećanje.
Raspuklu nafaku u životu, bez straha
Blud, nečast, hitnju bez daha
Spletke spletene. Din-dušman vladarom
More krvi. Kurban insanski, što u krv potokom
Nataplja zemlju. Poruke sa one strane. Čiste misli
Ovaj život da stavi iza sebe
Sreća, ne nesreća, da zbližava ljude
Pritisla sudbina. Na obodima života,
Živimo kob svoju, između nade i straha
Privid života dok se kotrlja niz vene, vrelinom daha
Procvali vidici, danima za dobre misli
Dovama uslišanim miriše život,
Životu hoće
NEIZGOVORENO
Ima li srećne tuge: Pogled pokošen vjetrom.
Bolom pokriveno nebo boji sjećanja
Prestao sam se sjećati vremena od prije rata
Gasim svjetlo da zagrlim mrak
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka. Znaj,
Neizgovorena molitva
Govori više, u Zemlji tužnih ljudi,
Od zbunjenog života procvalog mirisom smrti.
Kad si udahnuo, njegov
Posljednji dah, ostali su
ožiljci na papiru.
Mejiti, što hodaju po navici,
U gnjila jutra dok vi, katili i dželati, čekate
Strašan sud. Vjetrove vrele. I noćne more
Pijani od krvi. Vi, raspojasani demoni.
Smrti naše nedograđene, obješene o naše vratove,
Otežalom stopom prate naš zemni put,
Vrijeme stalo. Izgubljeno. Ugašeno u očima
Stasalih dječaka.
Čeka strašni sud.
Zgusnuta krv predaka uzavrela u žilama
Mladića ne da mrijeti. Usudu prkose
Tek, ritmom otkucaja srca
Himnu života nose...