Usudio se da preživi snove. Koje mnogi nisu. U vremenu
U kojem je junak junakom bio,
Na braniku časti praskozorja turobne zbilje
Jaukom utabane prtine sjećanjem domio.
Živio prave odgovore na pitanja koja dobromisleće bole.
Stario bolom dolazećih pokoljenja
Znao koliko je dobrina monotona. I besmrtna.
Kad postane navika. Njena.
Glasom oluju krotio u povjetarac. Gromoglas pitomio u dugu.
Plaćao zaostavštine prošlosti, u svojim danima.
Pogledom kuražio krhki plamen nade.
Jezik postojan na istini,očima domio tugu

Povijen od udara vjetra
Ili sjekire koja sječe korjenje.
Potrošen davanjem, u sumorna jutra,
Kaapi rose na dlanu žednom nevoljniku
Zov djetinjstva odživi u čednoj punini.

Duša nastala od snova, odazva se Gospodaru, pokorna
Emanetom časnih pokoljenja.U turobne dunjalučke
Dane
Zatvori krug odživljen puninom Bašče.
Dosanjane.

Zijad Bahtić