Tumarajući mračnim ulicama grada koji, u stvari, više nije ni postojao, čuo sam, uz potmuli bat vlastitih koraka, lavež raspuštenih i poludivljih pasa na koji se predugo i opasno privikavamo, a onda iznenada izgubio tlo pod nogama i propao u neku nevidljivu i, ispostaviće se, ogromnu rupu.
Izgubio sam svijest prije nego što sam i dotakao njeno dno.
Ne znam koliko je vremena prošlo u takvom stanju, ali kada sam progledao, ukazao mi se nedostižni otvor crne rupe i komad tamnog neba na kojem nije bilo ni traga od zvijezda, kao ni trunka nade za spas iz ovog mračnog ponora.
Ne sjećam se koliko je nepovratnog vremena prošlo u šoku, i u neko doba sam počeo dozivati u pomoć, ali me niko osim mrkle noći nije čuo.
Kada je svanulo, moje zapomaganje prvi je očuo prolaznik u pohabanom, plavom radničkom odijelu. Gledao me odozgu zabrinuto, i uz izvinjenje što mi ne može pomoći, ubacio u rupu zavežljaj sa svojim ručkom, te otrčao da ne zakasni na posao.
Ista stvar se ponovila kada je naišao lokalni mesar koji je ubacio komad mesa, a iza njega ubrzo i obućar sa polovnim cipelama, pa pekar koji se vraćao iz noćne smjene, sa veknom hljeba...
Pop je ubacio Bibliju savjetujući mi da se molim Bogu, jer mi, kako je rekao, samo on može pomoći, bez pokajanja ignorišući moju poznatu filozofiju agnostika.
Prolazili su, potom, i poneki od dužnika kojima sam svojevremeno pozajmljivao novac, i kod svakog od njih, činilo mi se čak i iz dubine rupe, bio je vidljiv osmijeh zadovoljstva na licu, i neskrivena nada da je konačno riješeno pitanje njihovih dugova.
Najteže se u toj rupi bilo izboriti sa saznanjem da i dojučerašnji prijatelji odjednom imaju preča posla od moje nevolje, i da svi nekuda žure, kao nikada do tada.
Napokon se, oko podneva, pojaviše i oni zabrinutiji prijatelji. Ali, osim brige, niko od njih nije imao hrabrosti, a ni dovoljno dugo uže da ga spusti dole i izvuče me vani. Dok sam na dnu svu nadu u spas polagao na njih, mogao sam čuti kako me poneki počinju ogovarati, tvrdeći da mi i nismo, u stvari, neki naročiti prijatelji, te da se ne vrijedi zbog mene previše žrtvovati.
Tako su se, jedan po jedan, neprimijetno i razilazili, ostavljajući me obeshrabrenog, definitivno prepuštenog samom sebi i štakorima koji će me u toj rupi zasigurno na kraju i pojesti.
Nalazio sam se u stanju totalne apatije, u nekom čudnom polusnu, kada mi se počelo prividjati; preda mnom se sa nekom malom svjetiljkom u ruci niotkud i bez buke, ukazao najbolji prijatelj iz davne mladosti. Bili smo i radne kolege, kasnije, a nisamo se vidjeli više od dvadeset godina. Samo smo se pokatkad i bez ikakvog posebnog razloga znali čuti telefonom, naročito prvih godina njegovog boravka u inostranstvu, gdje je otišao odmah poslije one afere u preduzeću kada su svi osim mene pokušali da mu smjeste veliku pronevjeru i da ga strpaju u zatvor, samo zato što je bio, nesumnjivo, pametniji i sposobniji od svih nas.
Kada sam ga dobro opipao i konačno shatio da mi se ne prividja, već da je to stvarno On, počeo sam u šoku da galamim na njega:
- Šta ćeš ti ovdje!? Samo si ti mogao da mi pomogneš!! Sada ćemo obojica završiti u ovoj prokletoj rupetini, šta je s tobom!?!
Bolje bi bilo da si ostao vani odakle si mi mogao pomoći da izadjem... Došao si da umremo zajedno, je li!? - Da nas obojicu štakori pojedu!?
Počeo sam da histerišem.
- Smiri se, prijatelju... Smiri se! Slučajno sam saznao za tvoju nevolju.. Došao sam da te spasim. Znaš da sam odrastao u ovome kraju i da ga poznajem kao svoj džep.
Slušao sam njegov glas u nevjerici.
- Ti si zaboravio da sam ja, onomad, bio u sličnoj, možda i goroj rupi od ove, i ti si me izvukao. Znam kako da izadjemo odavde, i ne plaši se ovih štakora... Oni gore su opasniji.
Vodim te odavde.
Aleksa Blagojević
{fcomment}
