Naime, radnja se odvija u Bosni i Herecegovini, u džematu gdje je vjerski život na dosta zavidnom nivou.

 Junak ove priče, premda još nije krenuo u školu, išao je u mekteb kod hodže na vjeronauku.
Na njega je hodža ostavio izvanredan dojam, te je redovno išao u mekteb na nastavu. Hodža je bio dobar pedagog i imao veoma lijep mekam - glas, pa ga je bilo milina slušati kada uči ezan, Kur'an, mevlud i slično.

   Ali, dječak je kod hodže uočio jedan fizički nedostatak.
   Naime, Allahovom voljom, hodža je rodjen sa jednom kraćom nogom, tako da je on gledao hodžu kako na jednu nogu naheruje - šepa i teško se kreće. Dječaku je zbog toga bilo jako žao hodže, jer ga je volio i s' poštovanjem slušao u mektebu pri pohadjanju nastave.
   U tim godinama djecak nije imao priliku da sa roditeljima putuje u bilo koje drugo mjesto, osim što je sa njima išao rodbini u susjedno selo. I baš tada je u tom drugom selu vidio hodžu sa ahmedijom na glavi koji naheruje - šepa na isti način kao i njegov hodža. Dječak se tome čudio, ali je šutio i ni sa kim o tome nije pričao niti je to bilo kome govorio, ali je na osnovu ovoga zaključio da sve hodže moraju šepati - naherivati se na jednu nogu.
   Nakon izvjesnog vremena dječakov stariji brat završava osmogodišnju školu i upisuje se u Gazi-Husref-begovu medresu.
   Kada je dječak to čuo rasplakao se i nikako ga nisu mogli ušutiti. Roditelji su ga tješili objašnjavajuci mu da ne treba plakati, jer će brat iz medrese kuci dolaziti tokom ferija, a posebno je lijepo to što će brat nakon završene medrese imati cijenjenu službu hodže. Bez obzira na sva objašnjenja roditelja i utjehe dječak nije prestajao plakati i onda je kroz plač počeo govoriti:
   "Ne plačem ja što moj brat ide u medresu, nego što će on kada završi medresu morati naherivati - šepati na jednu nogu, jer sve hodže naheruju na jednu nogu, kao naš hodža i onaj hodža u susjednom selu."

   Nakon što su čuli o čemu se radi roditelji su odlučili da dječaka odvedu u treće selo kako bi vidio hodžu koji ne hera, te da je njegov zaključak na osnovu dva vidjena bio pogrešan.

   Nakon toga dječak je prestao plakati, a kada je prispio za medresu i on ju je upisao. Nakon medrese je upisao i fakultet i danas je hodža, koji, hvala Allahu, ne šepa, živ je i zdrav, dobar hodža, dobar vaiz, govori nekoliko stranih jezika, ali se često prisjeti svog djetinjstva i svog rahmetli efendije - hodže, kome cesto prouci Jasin i Fatihu.
 
   Eto, na  osnovu ovog istinitog događaja i mi smo odlučili da sa vama podijelimo ovu lijepu poučnu i istinitu priču, a vi sami izvlaačite iz nje poruke i pouke.

02. 07. 2014. godine u Jelahu, BiH