Kod Novog šehera, u blizini legendarnih Hatkinih njiva, nalazi se jedno pitomo i prelijepo naselje, zvano Kopice. Od Maglaja je udaljeno 18 km i povezano asfaltnim putem. Idući od Novog Šehera s desne strane se nalazi džemat Domislica, a sa lijeve džemat Čobe. Na zapadu graniči sa opštinom Teslić, manji BH entitet. Geografski gledano Kopice su locirane na jednoj blagoj i pristupačnoj uzbrdici sa predivnim ambijentom, okružene šumskom vegetacijom  i svako ko navrati u Kopice može da se nadiše lijepog i čistog zraka i nauživa u ljepoti samog naselja i velelepne džamije, koja je pri kraju gradnje. Posebnost i ljepotu ovog naselja čini to što su kuće zgusnuto, zbijeno građene, a samo djelimično raštrkanog tipa. U naselju vlada čistoća, higijena i urednost. Bogati su pitkom vodom. Veoma lijepo žive i imaju dobar standard. Bave se zemljoradnjom i stočarstvom. Štale za stoku se nalaze izvan naselja, na okolnim njivama. Mnogi se nalaze na privremenom radu u inostranstvu-dijaspori. Ljudi su veoma prijatni, čestiti, karakterni i kreativni. Stekli su mnoga poznanstva i prijateljstva u okolnim i drugim mjestima. Omladina je veoma lijepo odgojena i usmjerena na školovanje u srednjim školama i fakultetima, međutim, teško nalaze zaposlenje, kao što je slučaj i sa drugim okolnim mjestima.

Što se tiče historije, naziva i nastanka ovog naselja, treba reći da o tome nema relevantnih pisanih dokumenata. Sve što se o tome zna, to su usmene predaje i priče starijih ljudi. Tako postoji predaja da su Kopice naseljavane za vrijeme Austro-Ugarske monarhije radnicima koji su radili na održavanju uskotračne pruge i sječe šume u šumskom kompleksu zvanom Duba. Pruga je prolazila iznad samog sela, kojom se izvozilo drvo za "Destilaciju" Teslić. Smatra se da su ti doseljenici ostajali i gradili sebi kuće. Drugi dokazi pokazuju da i danas postoje nišani iz Turskog doba, ali bez jasnih osnova. Postoji i takozvano "Kužno groblje", pa se i iz toga može tvrditi da su ljudi živjeli u Kopicama i za vrijeme velikih kuga, koje su harale svijetom.

Borci Armije RBiH iz Kopica su čvrsto držali liniju na Hatkinim njivama sve do 1993.godine kada je došlo do izdaje i napada HVO-a na Armiju RBiH i koaliranja sa srbo-četničkim agresorom. Linija je zauzeta, džamija u Kopicama srušena, stanovništvo protjerano i krenulo u egzodus prema  Željeznom Polju i Zenici. Selo je opljačkano, porušeno i doživjelo veliku katastrofu i vandalizam. Kopice su dale 19 šehida. Da im Allah dž.š. podari svoju milost i nagradu.

Kada sam radio u Zenici kao sekretar Muftijstva Zeničkog, čuo sam da su mnoge porodice i stanovništvo smještene u barakama nekog građevinskog preduzeća u Zenici, u kojem je određeni broj ljudi iz Kopica, prije rata, radio. Često puta sam ih posjećivao i tu našao svoje velike prijatelje: Džemala Jašića i Safeta Smajukovića, koji su kod mene često navraćali u kancelariju. Sjećam se da me je u kancelariji posjećivao i moj nekadašnji učenik Rifat Handžić i drugi.

Džemat Kopice egzistira već dugi niz godina. Imajući na umu da je u Kopicama službovao veći broj imama i da je građeno nekoliko vjerskih objekata,  mesdžida i džamija, osnovano se može zaključiti da je vjerski život u ovom džematu išao uzlaznom putanjom, imao uzlazni trend i bio stalno u usponu. Svaki od imama je dao određeni doprinos u njegovom unapređenju i profiliranju.

Hodža Mehmedović mi je pričao da su prije mene, koliko on zna, u Kopicama službovala tri domaća imama: Refik ef. Jašića otac, pohađao jednu od tadašnjih medresa, podučio sina Refika, koji ga je kasnije zamijenio i Mustafa ef. Mehmedović. Hodža Mehmedović je bio divan, karakteran i plemenit čovjek. Ja sam ga izuzetno poštovao i cijenio, a on je meni puno pomogao u službi i životu. Da mu Allah dž.š. podari svoj rahmet, magfiret i lijepi džennet.

Danas je vjerski život u Kopicama na zavidnom nivou. Za ovo su, pored ostalog, zaslužna tri ključna faktora: prvo-džemat, koji je izgrađivan i profiliran dugi niz godina, drugo-sadašnji,  vrijedni, čestiti i obrazovani imam Mahir ef.  Zahirović  i treće-Medžlis IZ Maglaj sa predsjednikom i ambicioznim i kreativnim glavnim imamom Izudin ef. Kruškom, koji materijalno i na svaku drugi način pomaže vjerski život u džematu.

Ja sam bio prvi profesionalni imam postavljen od strane Ulema medžlisa iz Sarajeva na dužnost imama u džematu Kopice 1956.godine, nakon školovanja u Kadijinoj medresi za imame u Tesliću(Fadil ef.Halilović-Monografija džemata Stenjak-Teslić) i položenog imamskog ispita pri Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu. Kasnije sam završio petorazrednu Gazi Husrevbegovu medresu i Pravni fakutet u Sarajevu, jer tada još nije bio otvoren FIN u Sarajevu. Ljudi u Kopicama su me veoma lijepo prihvatili, poštovali, pazili i uvažavali. To su bili divni, plemeniti, humani i darežljivi ljudi. Osjećao sam se presretno, kao kod svoje kuće. Sa svim generacijama, kako starijim tako i sa omladinom uspostavio sam korektne odnose, a u skladu sa islamskim ahlakom i ponašanjem.

Kako je mekteb oduzet odmah po završetku Drugog svjetskog rata i u njemu otvorena četverorazredna osnovna škola, džemat se je prilagodio postojećoj situaciji i vjerske obrede, odnosno neke dnevne namaze obavljao u privatnim kućama. Premda je to imalo negativne implikacije na odvijanje vjerskog života u džematu, imalo je i pozitivnih trendova, jer je skoro cjelokupna mlađa populacija stanovništva završila četiri razreda osnovne škole i uopšte među stanovništvom proširena je pismenost.

Za vrijeme mog imamskog službovanja, iz Kopica nije ni jedno dijete nastavilo školovanje u Novom Šeheru od petog do osmog razreda osnovne škole, a iz Čoba su išla dalje u školu u Novom Šeheru samo dva učenika, koja sam lično poznavao: Mulasmajić Ašir, kasnije završio srednju medicinsku  školu i bio sanitarni inspektor i Alija, zaboravio sam mu prezime, sin Omerov, završio Višu pedagošku akademiju, bio nastavnik, a kasnije matičar u Šeheru.

Kada sam stupio na dužnost imama u džematu Kopice, bio sam svjestan težine tog poziva. Komunistička partija je imala glavnu riječ u državi. Njena ideologija se zasnivala na materijalističkom pogledu na svijet  i ateizmu (nevjerovanje u Boga). Poduzimane su konkretne mjere za odumiranje i nestanak vjere kao “prevaziđene svijesti” kod ljudi. Islamska zajednica je dovedena u težak položaj. Oduzeta joj je skoro sva nepokretna vakufska imovina, zemlja i zgrade, skoro sve medrese su zatvorene, vjerski kadar hapšen i kažnjavan ili prisiljavan  da traži službu u društvenom sektoru, Mladi muslimani zatvarani i osuđivani na dugogodišnje robije, mektebska nastava zabranjena itd.

U međuvremenu je u Domislicu došao za imama Mustafa ef. Brka iz Dobropolja kod Tešnja. Imao je završenih pet razreda medrese. Lijepo se nosio i oblačio  i bio pun elana i volje. Hodao isključivo u fesu i ahmediji. U džematu je intenzivirao određene vjerske aktivnosti i učenje djece. Bio je oženjen iz Novog Šehera i imao dvoje djece. Njegov punac mi je ispričao sljedeće: Kako je u Novom Šeheru tada djelovao i bio veoma aktivan na političkom planu općinski Komitet saveza komunista dobio je informaciju da je novi imam u Domislici razvio široke vjerske aktivnosti. Pozvali su ga u Komitet  i cjelokupan sastav Komiteta ga je žestoko napao. Kao ose iz osinjaka nisu mu dali ni riječi progovoriti, već su mu prijetili raznim represivnim mjerama, sankcijama i kaznom ako i dalje nastavi sa započetim aktivnostima u džematu. Njega je to veoma potreslo i šokiralo. Odmah je kontaktirao sa bratom u inostranstvu i emigrirao u Kanadu, gdje je, boravio  deset godina i nakon toga ponovo se vratio u Jugoslaviju, službovao u više džemata. Danas je u penziji i živi u Dobropolju.

I ja sam već duže vremena organizirao i učio djecu u jednoj privatnoj kući, jer je mekteb bio zatvoren. Svaki put smo ostavljali po dvojicu dječaka da paze da nas milicija ne zateče na nastavi. Međutim, informacija je došla do Komiteta i ja sam pozvan na saslušanje. S obzirom da sam ja već saznao šta se dogodilo i kako je prošao efendija Brka iz Domislice, ja sam usput samo razmišljao kako će me uvesti u neku prostoriju, naći egzekutora sa štapom, da me dobro izmariše i uz prijetnju otjera kući. Međutim, to se nije dogodilo. Prema meni su bili veoma fer. Pokucao sam na vrata, rečeno mi je da uđem i kada sam ušao  u kancelariju, bio je samo sekretar Suljo Osmić iz Maglaja. Pitao me je: “je li tačno da ti učiš djecu u Kopicama, a znaš da su mektebi zakonom zabranjeni?” Odgovorio sam mu: “da, učim djecu ali to nije nastava mektebskog tipa, koja je zabranjena, već je to vjerska obuka koju ja izvodim po uputstvu i nastavnom planu i programu Ulema medžlisa iz Sarajeva." On je povukao ladicu i iz nje izvadio isti plan i program koji i ja imam i pitaome :”je li ovakav?”, a ja sam mu odgovorio “da, upravo takav”, nakon čega je on pročitao nekoliko nastavnih jedinica i pitao me:”ima li u tebe ovo što sam ja pročitao?” Odgovorio sam mu da je sve isto. Na kraju mi je rekao:”drži se ovog nastavnog plana i programa i neće biti problema. Sada možeš ići”. Ja sam mu zahvalio i sav sretan izašao iz kancelarije što sam ovako jeftino i bez problema prošao.

Ubrzo iza toga mekteb je otvoren, stavljen u funkciju i ja sam normalno i bez ikakvih problema izvodio vjersku obuku i djecu učio u mektebu. Nakon odsluženja vojnog roka u JNA i imamske službe u Konjuhovcima kod Prnjavora u trajanju od dvije godine, došao sam za imama u maglajsku Jablanicu i kao hatib obavljao džumu u gornjoj džamiji u gradu Maglaju. Tom prilikom sam upoznao dvije pristojne i lijepo odgojene djevojke, koje su išle u Doboj u Trgovačku školu, i kad god bi me srele nazvale bi mi selam i sa mnom se ispitale. Pitao sam čije su to kćerke i rekli su mi da su kćerke Sulje Osmića. To me je pravo obradovalo. Rekli su mi da im je mati prava muslimanka i da je kćerke podučavala islamu. Dakle, ljudi se u životu kaju, popravljaju i u pozitivnom pravcu mijenjaju.

Džamija u Kopicama (FB stranica Džemat Kopice)

Osjećam potrebu i dužnost posebno istaknuti jedan veoma dirljiv, duboko ljudski, snažno emotivan i nezaboravan događaj. Ovim želim pokazati jedan, u to vrijeme nečuven, plemenit i human gest, kojim su džematlije Kopica pokazale prema meni kao svom imamu, da bi zaštitile moj fizički i moralni integritet od eventualnih represivnih mjera i sankcija koje bi državni organi vlasti mogli prema meni poduzeti. Naime, kada su džematlije u dogovoru sa omladinom donijeli odluku i izvršili pripreme da samoinicijativno i bez ikakvog odobrenja otvore, pripreme i stave u funkciju mekteb, koji već dvije godine niko ne koristi, pobojali su se da se ne bi na mene, kao imama, obrušili državni organi i okrivili mene kao organizatora ovog ilegalnog čina i kaznili me. Došla su trojica odbornika džemata, sve mi lijepo ispričali i objasnili i rekli mi da mi daju 15 dana odmora, koje ću provesti kod roditelja, dok se ovo sve ne sredi i stiša. Tako je i bilo, nakon 15 dana sam se vratio u džemat, u mekteb i nastavio normalno obavljati svoju imamsku dužnost i učiti djecu. Ovaj plemeniti gest im nikada ne mogu zaboraviti i uvijek ga se POŠTOVANJEM sjećam.

Poruka: Nemojte odlaziti iz Kopica, tog pitomog i prelijepog mjesta. Čuvajte vjeru, kulturu  i tradiciju, koju su vam u amanet ostavili vaši djedovi i pradjedovi. Svima mahsuz selam, da ste mi živi, zdravi, veseli i uspješni u životu.

Jelah, 01.03.2015.godine

{fcomment}