Gledajući sa aspekta ustrojstva Islamske zajednice, džemat je osnovna organizaciona jedinica Islamske zajednice. U njemu se izvršavaju glavne islamske dužnosti i obaveze od strane pripadnika dotičnog džemata.
Na udaljenosti oko 10 km od Tešnja prema zapadu nalazi se jedno prelijepo naselje, zvano Oraš Planje. To je moje rodno mjesto. Geografski gledano, naselje se razvilo na brežuljkastom prostoru, kroz koje protiče jedna bistra i vijugava rijeka, koja izvire ispod šumskog kompleksa zvanog “Prošće”. Bogato je izvorima pitke vode, a posebno mineralnim vodama, kao što su “Princess” i “Slatina”. Okruženo je šumskom vegetacijom, što daje jedan impresivan prirodni ambijent. Kuće su građene i grupisane po palankama i prezimenima stanovništva kao što su: Mahmutovići, Huskići, Kadušići i Đulići, Mahalbašići, Kamenice, Mujčinovići i Saltagići, Džihići, Ćorići, Hadžići i Hatkići, a rijetko su građene raštrkanog tipa. Oraš Planje graniče sa Džemlić Planjama, Jevadžijama, Potočanima, Mrkotićem, i na zapadu sa općinom Teslić, manji BH entitet. Ljudi se bave zemljoradnjom, stočarstvom i voćarstvom.
Međutim, pojavom civilizacije, završavanjem škola i fakulteta mlađih generacija, te težnja za boljim životom, većina mlađeg svijeta odlazi u Hrvatsku, a kasnije i u druge zemlje, zapošljava se i time počinje konstantno da raste životni standard. Dolazi do pomijeranja stanovništva prema boljim putnim komunikacijama, boljim uslovima za život, školovanju djece, te bližim zdravstvenim i kulturnim ustanovama. Počinju da se grade mnogo bolje, ljepše i komfornije kuće. Sada skoro svaka kuća ima televizor, internet, mobitel, a mnogo imaju i lijepa auta.
Oraš Planje egzistiraju dugi niz godina, ali nema relevantnih pisanih dokumenata kada su nastale i po čemu su dobile naziv. Sve što se moglo saznati, to su usmene predaje i priče starijih ljudi. Neki ostaci iz Turskog vremena o tome svjedoče, kao što su nišani na kaburima u pojedinim mezaristanima i obrađena velika kamena obilježja. Po pričama starijih ljudi naziv Oraš Planje dobile su po vodi zvanoj “Orašje” ili “Kapetanovac” koja je napravljena i sazidana u Karamovićima kao hajr voda za dušu jednog turskog oficira-Kapetana, koji je poginuo u borbama sa neprijateljskom vojskom. Voda “Orašje” se nalazi tačno na granici između Oraš i Džemlić Planja. Na Oraščiću postoji Kužno greblje iz vremena kada je svijetom harala teška zarazna bolest zvana kuga.
Meni je poznato još iz dječačkih dana da su kuće u Oraš Planjama građene od šepera, lijepljenog zemljom pomiješanom sa slamom, pljevom i vodom i pokrivane daskom ili šindarom. Vrlo malo je bilo riglovanih, a još manje zidanih kuća. Veoma malo je u Oraš Planjama bilo pismenih ljudi. Jedan od njih je bio i moj otac Meho. Često puta su nas djecu ujutro budili ljudi i žene sa pismima koje su dobili od sinova iz vojske i tražili od mog oca da im pročita pisma i napiše odgovore - pisma sinovima u vojsku.
Po završetku Drugog svjetskog rata, Adem Ćorić je upisao sina Adila u Behram-begovu medresu u Tuzli, a kada je otvorena medresu u Tešnju, amidža Suljo Mahalbašić je upisao sina Adema u medresu. Ubrzo poslije Drugog svjetskog rata otvorena je četverorazredna osnovna škola u Mrkotiću u jednoj mektebskoj učionici, gdje je znazan broj djece iz Oraš Planja išao u školu, a u koju sam i ja išao. U akciji šireg opismenjavanja stanovništva formirani su analfabetski tečajeve, kojom prilikom su mnogi ljudi i žene naučili čitati, pisati i računati. Što se tiče vjerskog života, on je išao uzlaznom linijom, imao uzlazni trend. Koliko nam je poznato u početku su u Oraš Planjama službovali sljedeći imami: Osman ef. Mahalbašić, Mustafa ef. Ćorić(zvani Mujkan hodža), Adem ef. Ćorić i Adem ef. Mahalbašić.
Ja sam bio imam u Oraš Planjama u veoma teškim ratnim vremenima 1993. i 1994. godine Svi spomenuti imami su bili domaći ljudi, iz Oraš Planja. Na osnovu dokumenata i usmene predaje, dugo vremena su u Oraš Planjama postojali mektebi, dok je džamija sagrađena kasnije. Ne zna se tačno kad je sagrađen prvi mekteb, ali se sasvim pouzdano zna da se jedan mekteb nalazio na kraju brda u Mahalbašićima. Hodža Mujkan je učio djecu u ovom mektebu. Poslije ovog mekteba sagrađen je drugi mekteb na “Njivici” rahmetli Hamida Kamenice, ali se ne zna datum njegove gradnje. Adem ef. Ćorić je vodio džemat i učio djecu u ovom mektebu. I ja sam išao u ovaj mekteb i učio pred Adem ef. Ćorićem. Adem ef. je bio veoma učen, plemenit i čestit imam, muallim i hatib. U Oraš Planjama je proveo svoj radni vijek od postavljanja do penzije i to bez ikakve novčane naknade i plate. U vrijeme njegovog službovanja sagrađena je prva džamija.
Zabavna i veselija strana iz tog perioda mnogo se razlikovala od današnjeg načina života. Tada je bilo veoma zabavno i veselo. Išlo se i radilo uz pjesmu i dobro raspoloženje. Često su organizovana prela (igranke) na Slatini, Jarišću, Mahalbašića Brdu itd. Momci i cure su igrali po maramu i ašikovali na prelima i prozorima gdje cure žive i stanuju. Komšije su jedni druge posjećivali, išli na sijela, razgovarali i pomagali jedni druge. Tada nije bilo televizora, radija, serija, zabavnih emisija, interneta i mobitela da odvlače pažnju od korisnih sijela i razgovora. U zimskom periodu ljudi se obično igrali prstena, ne za novac ili neke druge vrijednost, i tako se takmičili i zabavljali. Sjećam se dvije grupe koje su često igrale prstena i jedna drugu pobjeđivale. Jednu grupu je predvodio rahmetli Suljo Mahalbašić, a drugu rahmetli Mehmed Kamenica. Svaka grupa je imala svoje navijače, koji su posmatrali igru i navijali svaka za svoju grupu i kasnije komentarisali ko je bio bolji, a ko slabiji. U to vrijeme nije bilo sporta da se omladina i mlađi svijet zanima i rekreira. Žene i cure su zimi sijelile, prele vunu i lan, vezle, kerale, a mnoge su imale u kućama “stan” i na njemu tkale razne tkanine.
Ja sam prvi put vidio televizor i na njemu gledao utakmicu 1961.godine, kada sam došao na odsluženje vojnog roka u Škofiji Loki, Slovenija. Vojni rok je trajao dvije godine. Danas i mala djeca znaju nazive timova i imena fudbalera i prate utakmice naše reprezentacije.
Važno je naglasiti da su borci Armije RBiH čvrsto držali i branili liniju na planjskom ratištu, na Vrtačama i Kicelju, svoje rodno mjesto, svoju vjeru i svoju državu BiH. Svi borci iz Oraš Planja su dali veliki doprinos u odbrani Tešanjskog područja, premda su četnici bili superiorniji u vojnoj tehnici i naoružanju, a treba posebno istaknuti zasluge Komandanta 5.bataljona 202. brigade Adema Mahalbašića, sadašnjeg muteveliju džemata Oraš Planje.
I na kraju ne možemo, a da ne spomenemo hrabrost, moral i čvrstinu vjere u Allaha dž.š. boraca i džematlija Oraš Planja koji su petkom na džumi i teravih namazu ispunjavali džamiju do posljednjeg mjesta, premda su četnici svakodnevno dejstvovali i granatirali Oraš Planje.
O sjećanjima na ljude i događaje u Oraš Planjama nastaviću, ako Bod da, nekom drugom prilikom. Do tada ostanite mi živi, zdravi, veseli i uspješni.
Mahsuz selam svim džematlijama i džematlinkama, kako starijim tako i mlađim generacijama, a posebno mojim učenicima i učenicama.
Jelah, 16.04.2015.godine
{fcomment}
