Uobičajeno voz je kasnio i ovo jutro.Magla pritisla usnulu Čaršiju.Oštar, neugodan smrad, nusprodukt lokalne kožare,izaziva nelagodu i nagon za povraćanje.
-Ovi baš pretjeraše,-onako, za sebe,govori Emir,student,izrevoltiran kako kašnjenjem voza tako i nesnosnim smradom.Poluprazan,neuredan voz mu dodatno pojača srklet i nervozu.
-Slobodno je,jašta , slobodno,-odgovori na upit jedini putnik u kupeu,otvarajući prozor.
Očito student,možda koju godinu stariji od njega..
-Jel ovo smrdi iz kožare il miriše duša ove vaše Čaršije,dodade, istovremeno i gnjevno i sjetno
-To te neko ,beli ujeo iz ove Čaršije.Izgleda,kako si ozlojeđen,da te ujeo i za dušu iza srce,- pomirljivo,poluozbiljno odgovara Emir.
Upoznaše se .Obojica studenti.Reče da se zove Damir.Apsolvent na Medicinskom fakultetu.
-Imao sam djevojku.Volio sam je,mnogo sam je volio.A i ona mene,bar sam tako mislio.
Znaš ono ...školska ljubav... prvi poljupci...zakletva na vječnu ljubav...živjeli smo jedno za drugo.Srednja škola, pa fakultet.Ona ostade da studira u našem gradu, a ja, medicina je moj san i moja ljubav,pored nje, pa sam evo dogurao i do apsolventa.Viđali smo se vikendom, i kad se moglo.Bio sam dobar student.A i ona.Dobar sportista,rukometaš. Pa folklor i humanitarni rad. Baš uzorna djevojka...kiselo, ironično se nasmija.
-Ne, ne nije me prevarila,nije. Ona je mene izdala.Pobjegla,leđa mi okrenula,prokleta da je,- gotovo histerično podiže glas i naglo zaćuta.Ovdje je negdje ,u nekom prigradskom naselju.,- Očito se borio sa samim sobom da ga plač ne savlada.
.Neugodna tišina potraja nekoliko minuta.
-Ma, pusti nju,ima djevojaka na pasja preskakala,kako kaže moja mati,-pokuša nezgrapno da ga utješi Emir,i sam ozlojeđen i ljut na tu bezdušnu djevojku.A kakve, bogati, veze sa tobom i sa tom tvojom curom ima moja Čaršija?
-Na koncu jarane za sve mora postojati neki razlog.Jesi li ti dobro razmislio,da nisi ti šta zabrljao, da nije šta do tebe,-radoznalo će Emir.
Kada bolje razmislim, možda sam i ja pogriješio u jednom,možda.Znaš svo vrijeme dok smo bili skupa mi nismo spavali, znaš nismo išli do kraja.I onda sam ja počeo da insistiram,ali to je bilo, vjeruj mi,jer sam je volio.Silno sam je želio,silno...znaš odrasli smo ljudi...dugo smo bili skupa.Sve je to normalno.I prirodno.
Nije htjela ni da čuje.Ništa prije braka. Ništa i kapak.Neka sam milion puta papanka.Neću.Hajde da se vjenčamo i onda radi šta hoćeš. Do tada ništa, zapamti ništa.Neću više da pričamo o tome. KRAJ, ZAVRŠEN PRIČA. Nećuuu.
-Meni šejtan nije dao mira.Navaljivao sam i navaljivao.KAO SUMANUT.Kad sada nešto razmislim ko da nisam bio sav svoj.To je dovelo do povremenih prepirki,ali ništa strašno. IPAK SE MALO UDALJISMO JEDNO OD DRUGOG.
.

Njoj je danas prvi radni dan. Sretna je. Presretna. Fakultet je završila prije 6 godina. Socijalnu pedagogiju.
-Srećo, srećo, dobrodošla meni...pjevuši razdragano .I meni da svane, napokon
.
Radi kao pripavnik- stažista u Odjelu za mentalno zdravlje u Domu zdravlja. Njen mentor, šefica i dvoje radnih kolega su na pauzi. Nema ni pacijenata. ..

. Ona, gradsko dijete, odrasla u samom centru grada, mažena i pažena,. Sport, folklor, odlasci na more, na planinu, ljubav i pažnja roditelja i braće, život bez oskudice... Srednja škola, pa fakultet, sve u roku. Školske ljubavi, pa jedna duga, studentska.
I onda upozna Njega. Prepoznali su se, ili se njoj samo tako činilo.
Sve što ne pronađeš u pogledu,ne trudi se ni da tražiš.-govorila je i sebi i drugima.
Poslije pet mjeseci se vjenčaše. Vođena ljubavlju napusti rodni grad i ode u jedno prigradsko naselje sa njim i za njim. Drugo mjesto, drugi ljudi, drugačiji običaji... Sve drugačije.
Prilagođavala se i prilagodila, naročito poslije rođenja kćerke Eme.
S vremenom j se u njo javi,obuze je, neka čudna praznina. U dubini duše. Neobjašnjiva sjeta, nedorečenost, tuga.
Nije da on mene ne pazi, nije ni da je loš, istina, umije ponekad biti grub ali... govorila je majci koja joj je, i poslije udaje, bila oslonac, drug, tiha luka spasa.

I onda puče. On, nenadano, postade grub, grublji nego inače, a praznina u njenoj duši sve dublja. Rastadoše se. Ni sama nije zna nila kako ni zbog čega. Samo je znala da je, u njegovim očima, umjesto topline i ljubavi prepoznala bijes, netolerantnost, možda čak i mržnju.

Samohrana majka. Status o kojem nikad nije razmišljala sadržajno i ozbiljno. Mada,svuda oko nje, školske drugarice, komšinice, poznanice, mnogo je bilo samohranih majki. Nekad je mislila da je to trend ali... shvatila je da je ovim statusom ušla u samu surovu životnu zbilju. Svakodnevni životni problemi, borba za golu egzistenciju, svoju i Eminu, vratiše je u surovu realnost. A vučija vremena zavladala Ljudi se otuđili..
Shvatila je da mora da se bori. Pobijedila je i sujetu i sebe. Radila poslove za kojoj se ukazivala prilika. Istina, imala je punu podršku i roditelja i braće a i rodbine.
Nelagodu i stid koji nosi sa sobom status razvedene samohrane majke brzo je prevazišla i pretvorila u dodatni impuls i motivaciju.

Da i sebi i Emi omogući pristojan život. Sve je to bilo teško. Jako teško.

Baš sam nesretna, -.sve češće je mislila, - -

Naročito bi bivala utučena i razočarana poslije emotivnih izleta, poslije kratkih veza, nakon kojih je shvatila da muškarci u njoj vide, uglavnom, potencijalnog partnera za krevet i da je malo onih koji su spremni da prihvate i nju i njenu Emu. I tako iz dana u dan.
Njom je ovladala misao da je nesretna, neshvaćena, promašena osoba. Ema, njen zvonak smijeh i njeni nestašluci su je vraćali iz letargije i sivila.
Idemo dalje ti i ja, srećice moja. Ti si moja sreća i mi ćemo pobijediti sve probleme

.Kada je već izgubila nadu i kada je,umorna,nestabilna i emotivno potrošena odlučila da prekine bilo koju vrstu emotivnih kontakata pojavi se Emir.
Poslije obilnih padavina i poplava koje uslijediše potom,u akciji pružanja pomoći ugroženom stanovništvu uključi se omladina cijelog regiona.Među njima i Alma.S njom u grupi je bio i mladi profesor Emir,sa svojim učenicima.Nenametljiv,blag,kulturan privuče Alminu pažnju.Dok su ,u trenucima predaha pili čaj pobliže se upoznaše.Nakon nekoliko izlazaka Alma shvati da nije ravnodušna prema, nekoliko godina mlađem Emiru. Ni on ne bi prema njoj.U njemu je vidjela osobu koja bi prihvatila i nju i njenu Emu.

Poslije jednog nezaboravnog susreta,dok se vraćao kući Emir doživje težku saobraćajnu nesreću.Bi smješten i zbrinut u Kantonalnoj bolnici. Treći dan se probudi iz kome. Među nasmijanim licima medicinskog osoblja koje ga okružiše kada se budio, Emiru se jedno lice učini posebno poznato i blisko.
Ja sam doktor Damir a ovo je moja ekipa koja te je vratila u život. Bio si, baš si bio na drugoj strani. Tvoja mladost, sportski duh i želja za životom ili ljubav prema nekom te vratila u život.
Kasnije, kad se već oporavio, Emir se sjeti susreta sa doktorom Damirom od prije nekoliko godina. Obradova se viđenju i to mu vrati sjećanje na susret u vozu.
Jesi li je prebolio, prijatelju? Jesu li tvoje rane zarasle? Emir pokuša da bude opušten i duhovit.
Jesam, jesam, reče kroz osmijeh Damir. – Razvela se, ima kćerkicu. Vratila se roditeljima. Vidjeli smo se nekoliko puta, popili kafu, pričali. Ali... mi smo našu ljubav sahranili, umrla je. Ne može se ništa više tu učiniti. Shvatio sam i prihvatio da je definitivno kraj. Čujem da je počela raditi ovdje u ambulanti u Odjelu za mentalno zdravlje...

Neka joj je sa srećom, zagonetno se nasmiješi Emir.

{fcomment}