Dvadeset godina poslije:
Na šetniku ispred Konaka
U Tešnju, mi
Prilazi dvoje mladih,
Momčuljak i djevojče,
Učtivo se predstavljaju
Nudivši, djetinji lijepo kreiranu
Dopisnicu, naslovljenu:
Podrška
Domu za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“ i
Adresa...

Gledam ih,
Pa dopisnicu.

Bujica asocijacija me ponese, odjednom:
Djeca u igri štrika, aberećke-abertude...
Huk prolama nebo.
Ubrazdio moždanu koru mi.
Gromovi iz vedra neba.
Kiša kaseta što pjevaju smrt.
Sunca zasjenjena.
Samo pakla svjetlost zbori
Erupcije jekuju.
Dim iz smaka.
Sablast.
Grobovi se otvoriše svojom tišinom u
Jedan trenutak što vječnost trajaše
Povici i jauci iz ruševina nestajanja
Osunčanih dvorišta, ulica, škole...
Sirene jecaju Tešanjkom.

Jasmin i Jasmin, Sabira, Lejla, Haris...Buc...
Moji đaci...
Osmi oktobar '95. ih
Imenom okameni, a

Iz mene
Ne isteče
Što poteče iz
Adrese,
“Mozaik prijateljstva”
Ulica srpskih pilota br. 38.
Banja Luka, opet
K meni.
                                                           Kemal Ljevaković
{fcomment}