Neka sam proklet ako ikada više taj smrad pomirišem, a kamoli stavim u svoja usta. Prije ću umrijet, nego ikada više i kap alkohola popiti, ponavlja, po ko zna koji put.
Odluku je donio kada je u biblioteci nabasa na onu knjigu. Pa još oni odgovori koje nađe u njoj.
Tačno me je neka nevidljiva ruka vodila i navodila na taj tekst koji mi eto, prvi puta u mom životu, objasni i dade odgovore. Nisam lud, nisam. Drugačiji sam od drugih. Jesam, pa šta. Nisam ni lud ,ni blento , ni budala. Nisam. Poče ponavljati ono što je odmah, s prvim čitanjem zapamtio.
“Ja sanjam o takvom obliku života u kojem bi čovjek duhom i tijelom težio prema sve dubljem i dubljem ispunjenju svoga JA , u kojem duh i čula ne bi bili neprijatelji jedno drugom i u kojem bi čovjek mogao postići jedinstvo u samom sebi i sa smislom svoje sudbine, kako bi na kraju svojih dana čovjek mogao reći: - Ja sam svoja sudbina.“
Prebire po sjećanju.
Doprije do ranog djetinjstva. Iz zabačenih dijelova uma mu ispliva neobična slik.
Praznik je ili nešto nesvakidašnje. Majka kolje kokoš da dočeka goste sa bogatijom trpezom. Hlepet krila, razbacane kapi krvi, sjekira u majčinim rukama, sve je to kod četvorogodišnjeg dječaka izazvalo paniku i neopisiv strah. Uz jeziv vrisak poče da bezglavo bježi, tresući se i jecajući. Našli su ga drugi dan u jednoj razvalini iznad sela, promrzlog, izgladnjelog, uplakanog. Od tada ne jede nikakvo meso.
Ovo sjećanje potisnu slika iz ranih školskih dana: u, na početku bezazlenom dječjem naguravanju, Osman, dječak, koju godinu stariji od njega, ga udari i razbi mu arkadu, što izazva obilno krvarenje. On je stajao, paralisan, nespreman da se suprotstavi i zaštiti, uhvati ga panika ali se suzdrža i, na razočaranje prisutnih kočopernih dječaka, ne prihvati tuču. Takve , i slične, scene su se ponavljale još mnogo puta. Plašio se i zgražavao bilo kakvog oblika nasilja. U gruboj seoskoj sredini, srasloj sa grubostima i nenavikloj na drugačije ponašanje, ubrzo ga okarakterisaše kukavicom i slabićem. Neko se sjeti pa ga prozvaše Gandi. Tako osta cijeli život. Rijetko ko je znao njegovo pravo ime i prezime.
U vojsci odbi da zaduži oružje i da izvršava bilo šta što je u vezi oružja i nasilja. Poslije pritvora, vojno - ljekarska komisija ga proglasi nesposobnim za vojnu službu. Uselu to proglasiše još jednom sramotom. On se nije ljutio ni na selo, na njihove podrugljive osmijehe, niti na grube primjedbe najbliže rodbine, rođaka i prijatelja. Znao je da ono Gandi znači dobra duša i to mu je godilo, koliko zbog njega, toliko i zbog sela koje, iako prividno grubo i bezdušno, ipak umije prepoznati mehku i dobru dušu.
Jesi li muško il' nisi, sav si, bože me oprosti, k'o kakva nana, - govorili su.
On se nije obazirao na ove opaske, znajući da u njima nema zlobe, da je to njihov odgovor na nemogućnost shvatanja drugog i drugačijeg.
Nedugo po njegovom povratku iz vojske umrije mu otac.Osta sam sa majkom. Zaposliše ga na željeznici, na mjestu na kojem njegov rahmetli otac ne dočeka penziju, na mjesto pružnog radnika.
Imao je nepunih 25 god.
Njegove obaveze na poslu su se sastojale od preventivnog obilaska pruge prije i poslije dolaska vozova, uočavanja i interventnog reagovanja na bilo koju vrstu oštećenja i anomalija na pruzi. Svoj posao je volio i vršio ga odgovorno. Zajedno sa njim na podstanici Trzanj su radili još Alija Popara,Mujo Đapo i Marko Ćosić, sve stari iskusni radnici. Slobodno vrijeme,kojeg je bilo napretek,su provodili izležavajući se ispijajući velike količine rakije, uglavnom loze, koju je Marko nabavljao, povoljno i u neograničenim količinama. Gandi nije pio, čak mu se gadio njen miris i okus .
Slobodno vrijeme je provodio čitajući i izležavajući se na klupi pored pruge. Jednom prilikom, dok se izležavao na prijatnom majskom suncu, osjeti blagu vrtoglavicu i neobično trnjenje po cijelom tijelu, a potom ukočenost koja mu paralisa čula i svijest. Ono čega se sjećao kasnije bilo je izlaženje duše iz tijela i njeno uzdignuće na visinu od pedesetak metara. Sa te visine je vidio svoje nepomično , polumrtvo, tijelo kako leži na klupi. Vidio je i Muju, koji je stotinjak metara niže obilazio i pregledao prugu. Sve to je trajalo nekoliko minuta, a potom se duša vrati u tijelo, uz nesnosnu bol. Trebalo mu je četrdesetak minuta da dođe do pune svijesti. Sve ga je boljelo, svaki mišić, svaka kost. Glava mu je pucala od bola, pogled mu zamućen, sluh umanjen. Kada je , napokon, došao punoj svijesti osjeti silan strah.Nije imao hrabrosti niti da se pomjeri, glas da pusti. Poče da plače, nekontrolisano i neartikulisano. Mujo, koji se u međuvremenu vratio, zbunjeno gleda, ne razumijući ništa. Pomisli da je Gandi poludio, da je doživio slom živaca. Instiktivno mu pruži polupunu flašu rakije, koju Gandi ispi na dušak.
Kasnije, dok je pokušavao da objasni Muji šta se desilo, a i Marku i Aliji, koji su, u međuvremenu, došli u smjenu, Gandi osjeti kako ga rakija, koju je popio obuzela i opila. Bi mu mnogo lakše.

„Hahaha, veliš, ko ti umro pa oživio. Hahaha, potegni, pa da potpuno živneš...“ - govore u glas Alija, Mujo i Marko, „I svaki puta kad umreš, a ti slobodno po litra na dušak.
Ova Markova loza diže iz mrtvih. Evo mene već 30 god oživljava i drži u životu.“, govori Alija.
I tako tri godine. Svaki put kad bi se sjetio neobičnog doživljaja obuzeo bi ga strah koji je utapao u alkoholu. Još nekoliko puta mu se javljao osjećaj nekontrolisanog napuštanja duše iz njegovog neurednog, alkoholom natopljenog tijela. Postade predmetom šprdnje u selu.
Leti, leti...ćurka! Leti pa u blato sleti, - podrugljivo su ga, na svakom koraku, dočekivali i ispraćali seljaci. I onda dođe ultimatum iz direkcije: 'Hitno liječenje ili otkaz.'

U ustanovi za odvikavanje od alkohola, na Sokocu, provede tri mjeseca. Tablete za smirenje i za odvikavanje mu umrtviše čula i učiniše ga bezvoljnim. Nije imao potrebu za alkoholom, ali i volja i želja za životom se otromiše i otupiše.
Po povratku na posao trojica njegovih radnih sapatnika ga dočekaše sa sažaljenjem.
- Ma pusti ti njih, doktori ti pojma nemaju. Nego, ti moraš naučiti pametno da piješ. Polahko, pa malo zamezi. Nemoj piti na gladan stomak, - govorili su, a on nije znao je li se šprdaju s njim ili ga dobronamjerno savjetuju.
Tačno mjesec dana po povratku ponovi mu se doživljaj. Ovog puta još sadržajnije i upečatljivije, držeći ga svjesnim i sposobnim da osmatra i posmatra, pamti, i usmjerava kretanje svoje duše. Čak je primijetio i jedva vidljivu nit, poput konca, boje srebra, koja je spajala njegovu dušu i izmrcvareno polumrtvo tijelo. Vidje svoju majku pred kućom, daidžu koji joj donosi bijeli zavežljaj, djecu na putu, stoku na ispaši. Povratak je bio puno manje bolan i stresan, ali ga ostavi skoro sat vremena u stanju sužene svijesti u stanju sličnom onom poslije teškog pijanstva.
Kada je pokušao da priča i ispriča ovaj događaj prvo Aliji, Muji i Marku, a potom i dvojici rođaka bi ponovo ismijan, neshvaćen i silno tužan. Čak mu se djeca počeše izrugivati.
- Brate, oni doktori od tebe napraviše pravu budalu. Letač, letač, zaposli se ti negdje na aerodromu, nemoj dangubit na ovoj vukojebini, brojeći željezničke pragove i šine.
- Idi zaposli se na aerodrom, tamo su bolje plate, - izrugivali su mu se mladići po selu.
Nije mogao dugo izdržati, ponovo poče da pije, pokušavajući da utopi i zatomi impresije sa svog posljednjeg astralnog doživljaja.
Nije mu pomoglo ni to što mu je majka potvrdila da je dolazio daidža i donio paket sa hedijom za njega.

Evo sada, dok se vraća sa Sokoca ,sa čvrstim zavjetom i odlukom, misli su mu sređene, a on riješen da sazna i spozna to što mu se dešavalo i da nauči da upravlja svojim životom.
- Pa makar zbog toga morao ići i na kraj svijeta, - pomisli odlučno, beskompromisno.
U kupeu zateče ozbiljnog, starijeg gospodina. Uredno odijelo, odmjeren i pokreti, blag topao govor i neobično narječje dojmiše Gandija.
- I šta velite, kada ovaj voz stiže u Mostar?
- Kakav Mostar, vi ste pogriješili! Ovaj voz ide za Suboticu. Skroz na drugi kraj-, reče stranac kroz blag, dopadljiv osmijeh.
- Vi ste, beli, prstom sudbine predodređeni da izvršite totalni preokret u svom životu, reče stranac predstavljajući se. Ja sam Tibor Farkaš i alternativni sam iscjelitelj. U Sarajevu sam bio tri dana. Organizovao seminar iz alternativne medicine i spoznaje.
- Vi ste očito trebali također biti na mom seminaru, ali ste malo zakasnili, reče kroz osmijeh pokušavajući da bude duhovit.
Kad mu je Gandi ispričao svoj život i kroz plač objasnio i pojasnio uzroke svih svojih problema doktor Farkaš ustade, zagrli ga i reče, poljubivši ga u ruku:
- Vi ste dragulj, pravi dragulj. Ja, koji sam cijeli život posvetio spoznaji, sve bih dao za taj jedan vaš doživljaj. Molim vas, budite moj gost u Subotici. Budite moj asistent, ili još bolje, budite moj učitelj. To što se vama dešavalo, to vam se naziva „Astralno putovanje ili astralna projekcija. I to vam je proces u kojem se duša odvaja od tijela , ali ostaje povezana sa mozgom. To je sposobnost voljnog napuštanja tijela prebacivanjem svijesti u astralno tijelo . To je magični pogled na svijet koji govori o tome da se, pored materijalnog svijeta u kome boravimo, postoji još nekoliko viših svjetova - astralni, mentalni I božanski. Večina ljudi, često doživljava astralna putovanja, samo štonisu u stanju sjetiti ih se, zbog toga što njihov mozak ne koristi dovoljno unutarnje svjesti , te s toga ne dolaze informacije naših unutarnjih osjećaja, dojmova, misli I zapažanja. Ali, to što se vama dešavalo, to je velika stvar. ‘Em se sve dešavalo po danu, ‘em je sve bilo svjesno i dirigovano. Samo treba biti jako oprezan i
ne odlaziti daleko od svog tijela, jer postoji mogućnost da se zbog nepoznavanjana čina kretnji namučite pri vraćanju nazad u tijelo. Ako čujete neke glasove ili vidite neka ružna ili čudna bića vratite se odmah natrag u tijelo…

Gandija dočekaše sa neskrivenim oduševljenjem. Prihvatiše ga kaonajrođenijeg. A on se, možda, prvi puta u svom životu osjeti važnim, jako važnim. Obučiše ga posebnim tehnikama disanja, koje od njega napraviše duhovno uravnoteženu ličnost. I aktiviraše mu još neke duhovne moći, a eliminisaše njegove strahove I komplekse.
Doktor Farkaš organizova njegovo putovanje na hodočašće , u Indiju, kod Sai Babe. Tu vidje i upozna mnoge ljude, iz svih krajeva svijeta, tu spozna meditaciju, tu spozna sebe. Ovaj duhovnjak, koji je imao preko pet miliona sljedbenika u svijetu ostavi na njega takav dojam da se bezrezervno poče osjećati članom porodice onih koji imaju pojačan duhovni potencijal. Na kraju mu Sai, za koga se tvrdilo da je na nivou materijalizacije ideje, pokloni lijepi zeleni prsten.

Rat gadočeka u rodnom selu.Vratio se, zreo ,duhovno stabilan. Ovaj put’ ga prihvatiše i njegovi seljani. Sa oduševljenjem im je pričao o ljudima i krajevima koje je upoznao, a oni ga slušali, ponosni što je,eto, i neko njihov dobacio tako daleko.
Žena ne bi u njegovom životu. Na upit zašto je to tako, kroz osmijeh bi odgovorio: ”Što nam je suđeno ne može nas zaobići. I ja čekam neku ljepoticu kojazna da leti, pa da letimo zajedno.”

Vjeran i privržen svojim principima odbi bilo koju vrstu oružanog i nasilnog učešća u odbrani i u ratu. Doktor, lokalni stomatolog, ga obuči i osposobi i od njega napravi pouzdanog i sposobnog medicinskog tehničara. Njegova smirenost, blagost i razumijevanje i spremnost da u svakom momentu pomogne i bude na usluzi drugima ga još više omiliše među seljanima i među vojnicima. Pomagao je doktoru i bio njegova desna ruka.
Doktor ga je i upoznao sa šejh Ahmedom. Blag, nasmijan, komunikativan, spreman da sasluša i razumije, šejh Ahmed je na nega ostavio dubok dojam.
- Nema velikih ljudi bez teških sudbina, a i ti si očit dokaz da je to tako. Lijepo je to što si putovao i upoznao različite religije i kulture, baš lijepo. Lijepo je i korisno i što si spoznao duhovnost i duhovne prakse, što si ovladao duhovnim vještinama. Čujem, doktor mi reče, da si naučio i po vatri da hodaš a da te vatra ne prži, kao našeg praoca Ibrahima a.s. Svi mi na ovom dunjaluku težimo da se spasimo od velike Vatre na Ahiretu, na Onom svijetu. Znaš li ti, o Sulejmane, ti koji si imenjak časnog Poslanika, da će najodabraniji stanovnik vatre biti jedan čestit, u svoje vrijeme veoma ugledan, pošten čovjek, Ebu Talib, amidža našeg dragog Resulullaha. On nikada ništa nije ukrao, nije slagao ni prevario, nije oštetio ni kinjio slabe i nejake, nikoga nije maltretirao, a volio je svog bratića, našeg Poslanika, više nego ti i ja, dragi brate. On će imati nanule od vatre. A to sve zbog toga što nije izrekao šehadet i obejanio islam u svom srcu zbog straha od reakcije ljudi. Preispitaj sebe brate, a i mi ostali sebe, jesmo li šehadet srca i jezika učinili, vjerujemo li ispravno u Allaha, Jendog Jedinog, u Njegove knjige, meleke, druga stvorenja, sve Poslanike na čelu sa Muhammedom a.s., i vjerujemo li da sve što se događa i zbiva biva Allahovim izunom i svemoći. Dragi moj brate Sulejmane, preispitaj da li i u kojoj mjeri izvršavaš obaveze. Klanjaš, postiš li, daješ li zekat, pripremaš li se i razmišljaš o hadžu, o pravom hadžu u Mekki i na Arefatu? Pa ti sad vidi jesi li osposobljen i jesi li zaslužio da budeš zaštićen od velike vatre u kojoj će stalno gorjeti ljudi i kamenje i svi oni nevjernici koji su zaslužili Allahovu kaznu. Uostalom, uskoro će ramazan, mjesec posta, prilika i tebi i nama ostalima da se očistimo i preispitamo. Znanje je cilj,a ibadet je sredstvo na putu do znanja. Ibadet, stalno iskazivanje i poštovanja prema Stvoritelju je najsigurniji put spoznaje, - završi šejh Ahmed.
Suze i gromoglasni jecaj iz dubine duše su bili svjedoci Gandijevog preispitivanja sebe, svoje duhovnosti i svog duhovnog puta.
Dođe i ramazan, mjesec posta. Ni najstariji seljani , ni stari hodža ni ostali vjernici ne pamte da je neko proveo zadnjih deset dana u 'itikafu, u osami, u posebnoj prostoriji u džamiji, klanjajući i moleći se Allahu, povazdan i svu noć.
- Mašallah, mašallah, blago majci koja ga rodi. A i selo koje ima ovakvog džematliju je sigurno zaštićeno i u Allahovoj milosti, a i ovakvi postupci slute kraju rata, govorili su sa ponosom njegovi rođaci, komšije i prijatelji.
- Dragi doktore, svih ovih zadnjih deset dana ramazana, dok sam bio u džamiji, sanjao sam isti san. Kao zemlja se otvorila i ispreturala, progutala sve što je na njoj. I ljude i kuće i mezare, hajvan i rastinje, sve. I ja sam se strovalio prema jednoj velikoj provaliji na čijem dnu je užarena vatra, kao vulkanska lava da kulja. U padu sam se slučajno zakačio za jednu granu koja je iznikla u pukotini razvaline.
Uh, kad se sjetim te vatre, obuzme me strah i počnem da se znojim. A jedna ruka me uporno pokušava izbaviti i spasiti. I tako devet noći sanjam taj grozomoran i težak san.
Kad desetu noć me ta ruka diže i spasi i izvadi iz provalije. Bila je to ruka šejh Ahmedova.

{fcomment}