Ivo Andrić se rodio u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić u Docu kod Travnika. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad, kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva "Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina. Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedica čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda.

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz središnje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su "Gospođica" i nedovršeni "Omer-paša Latas" ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest "Prokleta avlija", koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća.

Osim mnogobrojnih nagrada i priznanja, Andriću su dodijeljeni i počasni doktorati - Sveučilište u Sarajevu, 1962., Sveučilište u Krakovu, 1964., i Sveučilište u Beogradu, 1972.

(Fena) iš
{fcomment}