Dva i po mjeseca nakon katastrofe, nemamo ni prave političke ni stručno – tehničke analize onog što nas je zadesilo, da se makar pokuša odgovoriti na gore spomenuto pitanje. Zašto nema? Zašto ni maglajska vlast ni maglajska opozicija sa posljednjih izbora (a rijetko znamo koji su koji) ne daje analize, odgovore i procjene?

Nemamo ni transparentnog rada državnih službi, sve je zavijeno velom tajni Nemao ni javnih, jasnih i relevanih projekata sanacije i obnove Nemamo ni vizije pravca daljeg života u Maglaju Nemamo ni razvijenog NVO sektora Nemamo izgleda ni hrabrosti da pitamo, da tražimo odgovore i da iznosimo svoja mišljenja. E kad je tako, dotaknuli smo onda „dno dna“!

- Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko prilikom boravka u Maglaju nakon povlačenja vode iz grada u svoje korito je uz dužno razumijevanje nesreće koju su ljudi doživjeli rekao da je poplava i prilika na novi početak, neki novi plan razvja.

- Velike i ekonomski moćne zemlje na donatorskoj konferenciji su izdvojile novac uz opasku: "daćemo novac ako dokažete da ćete pošteno dijeliti i valjane projekte prezentirati" - Japanski ambasador u BiH, gospodin Yamazuki, baš ovdje u Maglaju je prije dvije tri sedmice rekao da još nema valjanih projekata, a posebno projekata za razvoj programa prevencije opasnosti od prirodnih nesreća .

I šta se dešava ovdje u Maglaju? Kod građana je glavna priča da li je komšija dobio više ili manje od njega, lutaju tražeći informacije o pomoći, a za neke rijetke sretnike iz općine ili druge organizacije dođe poziv u po dana ili po noći da se javi jer „nešto ima“

Jaablaničani i Bjelopočani više ne smiju zaspati mirno u krevetu, ako pada i kišica. Ljudi iz Donjih Bradića boje se kao i Jablaničani. Samo je strah jači. Slično je sa mještanima Strupine, Gornje Kosove, Rakovca, Mladoševice. Ljudi strahuju i čekaju... Čekaju odnekle pomoć.

Na trenutak smo zaboravili i katatsrofalni procenat nezaposlenosti u Maglaju, i socijalnu bijedu na svakom koraku i podijeljene škole koje nemaju ni vode za piće, a kamoli kompjuter, ni puteve koji su pune rupa ili ih je sjelina ponijela, ni kanalizacije... ni centralnog grijanja, ni mostova, ni dostojanstva invalida u kolicima kada trebaju prići javnoj ustanovi a ne mogu od stepenica.

Podsjećanje !!!

Nije baš tako davno bila 2010 godina kada se u Maglaju krenulo sa beskrupuloznim rušenjem platana. Bilo je to 2010.

Nije tako davno bilo ni velikih poplava u Jablanici, Bijelo Ploči, Liješnici, kada su judi ostali bez svoje imovine. Bilo je to 2010.

Iste godine su bila i klizišta u Suljakovićima, ali mnogi zaboravljaju da su aktivna klizišta, i da su ljudi upozoravali vlast na klizišta u Misurićima, Kosovi, Bradićima.... I ništa, samo se govorkalo o nekim katalozima klizišta i potrebi projekata.

Nije tako davno bila ni 2011 kada su mještani Gornje Kosove ustali protiv ljudske i državne sile da im se ne poruše kuće, mezarja i prirodna blaga, zbog eksploatacije krečnjaka. Ušutilo se, da bi općinska vlast (jednoglasno) ponovo dala sili 2013 odobrenje za isti posao. Nije opametio ni bunt naroda protiv firme za eksploatacijom kamena diabaza u Rakovcu, jer je prijetilo uništenju ili iseljenju mještana iz svojih kuća, pa je novi saziv maglajskog vijeća, uz aminovanje kantonalnih vlasti opet odobrio toj firmi da nastavi sa poslom i to 2012

Nije opametilo ni to što se desila nezapamćena katastrofa u Maglaju, sa prvim školskim danima septembra 2011. Tada su se utopila dva brata, dva dječaka Kokići, u rijeci Bosni, na mjestu gdje je bez ikakvih oznaka besomučno vađen šljunak, čime se potpuno poremetio njen prirodni tok. Istražni organi su tada konstatovali „smrt utapanjem“, i otišli i stavili ad acta slučaj, kao da su rekli nakon ubistva rekli da je smrt nastupila od metka i pustili ubicu da ode.

Nije opametila ni stalna žalopojka naroda da se u Rakovcu, Dubi ili Liješnici vrši bjesomučna sječa šume, da tlo pod erozijom propada, puca, rijeke divljaju. Ne, naše vlasti su govorile i govore da „ne znaju čija je nadležnost“, da nemaju saobraćajnih znakova, a kasnije kaad su vidjeli da ih ima, govorili da nemaju vagu za mjerenje težine šticara.

A Maglaj nema ni 2010 kao ni sada ono što po zakonu i Božijom naredbom treba imati: Plan prevencije i odbrane od poplava. Po zakonu neko je odavno trebao odgovoarati za to, čak i bez katastrofalnih posljedica iz maja 2014. Niko, čak ni onaj koji nije bio na radnom mjestu tog 14 maja u Operativnom centru. Njemu radniku u Općini ni fening od plate ne fali, a kamoli nešto drugo.

E da je Maglaj imao procjenu ugroženosti (što mora imati), da je imao Odluku o organizovanju i funkcionis ianju Civilne zaštite Maglaj, Plan zaštite od poplava, a sve morao imati po zakonu, imali bismo i sirene 14 maja i proglašeno stanje elementarne neopgode još u jutarnjim satima, spremne jedinice za evakuaciju, evakuisane mašine, opremu spremne građane, spremne povjerenike CZ po mjesnim zajednicama, privrednim društvima i zgradi općinske administracije. Nema para, kažu od načelnika do političkih etabliranih funkcionera u vijeću. Nema para za to, nema para za stipendije studentima već dvije godine, nema para za MZ, nema para za... Ima para za političke partije, jer im je čejf i interes za kojekakve komisije i naknade. Para ima za trošenje u neke nevidljive ili propale projekte gdje samo oni znaju „ko je dobar“. . Radi se o stotinama hiljada, milionima KM. Para ima i za savjetnička mjesta za islužene političare, propale biznismene i sl., koji sve i svašta rade samo ne savjetuju boljitku. A neka mladi svijet truhne u arhivama Biroa, a može i da ide ako baš hoće.

I gospodin Yamazuki“ je nekakav. Zar ima korupcije, luksuznog trošenja državnih para, kao da su privatne, a i šta će mu projekti kad „ovi naši već imaju uhodane sisteme“?

Hajrudin Fermić

{fcomment}