Jedan od tih ljudi je i Jašar Jašarević, za koga sam čuo odmah po dolasku u konjuhovce i posjetio ga čim mi se za to ukazala prilika. Tako smo jednog dana, nakon što smo obavili podne namaz u mesdžidu, nas trojica krenuli da obiđemo i posjetimo Jašara.

Došli smo pred vrata njegove kuće i upitali : " Ima li bujruma?", kojom prilikom nam je odgovoreno: "Izvolite, dobro nam došli. ". Lijepo su nas primili i dočekali, ja sam nazvao selam i rukovao se sa Jašarom, koji nas je stojeći dočekao. Bio je to stabilan, držećan i stariji čovjek. Ja sam već ranije saznao i sada se lično uvjerio da je Jašar potpuno slijep, ali mi nije poznato od kada i zbog čega je oslijepio. Bez obzira što je ostao - odnosno bio bez jednog od najvažnijih Allahovih blagodati, koja nam pruža ljepotu, vrijednost i funkciju života, vida, bio je psihički stabilna, pozitivna i puna života osoba, nije pao u depresiju, u očaj, nije se razočarao u život, već je u svakom pogledu zračio pozitivnom energijom.

Nekada sam čuo od kompetentnih ljudi da, kada jedna osoba ostane bez nekog od pet osjetila, Allah mu pojača neko drugo osjetilo. Našem Jašaru, premda je ostao bez vida, Allah je dao moć da bolje shvata, razumije i pamti sve ono što se u njegovom prisustvu govori, priča i savjetuje, moglo se odmah od njega čuti i naučiti. Sve je to prenosio i poučavao svoju djecu i one sa kojima je sjedio i verbalno komunicirao. Kućna čeljad su ga poštovala i bez pogovora izvršavala njegove upute, savjete i zadatke u svakodnevnom životu. Čvrsto je vjerovao u Allaha dž.š., u Njega se uzdao i od Njega pomoć tražio, a i svoju djecu upućivao da žive u skladu sa islamskim propisima, islamskim ahlakom i da redovno obav ljaju i izvršavaju islamske dužnosti.

Jašar je imao nekoliko djece ( ne znam koliko ), a među njima i sina Osmana, koga sam ja dosta dobro poznavao, jer je veoma često dolazio u mesdžid na vaktove-namaze. Osman je bio tih, miran i djelovao povučeno, nikada se nije ženio, pa tako ni porodicu nije imao. Bio je vrijedan, čestit i bez pogovora izvršavao sve ono što mu se naredi u kući, štali i na njivi. Iz njegovog govora i ponašanja, moglo se vidjeti da je iskreni vjernik, koji strogo vodi računa o namazu, postu i drugim vjerskim propisima i dužnostima. Potrebno znanje o vjeri sticao je u mektebu, zatim od oca Jašara, petkom prilikom hutbe, na vazovima i slušajući razgovore i komentare u društvu i na sijelima. Veoma je malo pričao, ali kada je trebao nešto da kaže, onda je to bilo pametno i na mjestu. Jedino bi pokazivao oštru reakciju, kada bi čuo da neko psuje i vrijeđa neke vjerske vrijednosti, Allahova stvorenja i blagodati.

Nakon izvjesnog vremena, otišao sam roditeljima u posjetu i tom prilikom vidjeo amidžu Muharema, koji me je, pored ostalog, pitao, da li sam upoznao Osmana Jašarevića. Odgovorio sam mu da jesam, a on mi je rekao da su njih dvojica bili zajedno u partizanima u Drugom svjetskom ratu i ispričao mi o Osmanu jednu vrlo zanimljivu, impresivnu i poučnu priču.

Naime, jednog dana kada nije bilo ratnih dejstava, politički komesar je sazvao borce na sastanak i opdržao im govor-predavanje, kojom prilikom je, pored ostalog, naglasio kako ćemo mi nakon završetka rata, kada porazimo okupatora i domaće izdajnike, izgraditi novu, narodnu i socijalističku državu u kojoj će svi ljudi imati jednaka prava i slobode, nakon čega je upitao borce, " ima li neko nešto da pita " ? Svi su borci šutjeli, a Osman je digao dva prsta i rekao : " Imam ja ", " Izvolite druže ", rekao je komesar, a Osman je nastavio : " Vi druže komesaru kažete da će u novoj, narodnoj, socijalističkoj državi svi ljudi imati ista prava i slobode, a mene interesuje i ja Vas pitam, hoće li se tada moći ići na Hadž " ? Neki borci su se tada počeli smijati, smatrajući da je njegovo pitanje neumjesno i apsurdno.

Međutim, politički komesar je smirio borce i rekao da je ovo pitanje veoma umjesno i konstruktivno, a potom Osmanu odgovorio političkim žargonom na sljedeći način : " Kada se završi rat i uspostavi država i narodna vlast, izgrade putevi, željeznice, škole, bolnice, fabrike, oživi poljoprivreda i industrija, poraste životni standard, pa ljudi mognu osigurati životnu egzistenciju i pristojan život sebi i svojoj porodici, a uz to još uštedjeti i nešto više od toga, kako bi mogli platiti put i boravak u Saudijskoj Arabiji, moći će ići u Meku i Medinu da obave Hadž. " Osman je bio zadovoljan i zahvalio se političkom komesaru.

Ovakvo pitanje postaviti u jeku velikih borbi i teških ratnih operacija na svim frontovima i ratištima te kada je glavnu ulogu u narodnooslobodilačkom ratu imala Komunistička paetija, čija se ideologija zasnivala na materijalističkom pogledu na svijet i ateizmu ( društvo bez vjere u Boga ), trebalo je imati veliku petlju, hrabrost i čvrstu vjeru u dragog Boga, Allaha dž.š., a to je sve imao glavni akter naše priče Osman Jašarević.

I u sljedećoj priči glavni akter je Jašarević Osman. Naime, na tavanu mesdžida nastanili su se i nalegli golubovi, koji su napravili haos i nanijeli kamare smeća i svakodnevno ga izgrtali kroz otvore sa tavana na prostirku gdje se klanjalo i obavljao namaz i nije se moglo načistiti to smeće. Jednu večer, nakon obavljene jacije namaza, pred mesdžidom smo se zadržali i razgovarali o problemu i šteti koju golubovi nanose u mesdžidu te kako riješiti taj problem. Bilo je raznih prijedloga, a jedan od prisutnih džematlija je predložio da se ode u apoteku, kupi mišiji otrov i potruju golubovi, tako ćemo sa najlakše i trajno riješiti napasti golubova. Nakon ovog prijedloga, Osman je oštro i energično reagovao, govoreći da se on s tim prijedlogom ne slaže, jer je golub mubarek ptica, on je štitio, zaklanjao i spašavao Božijeg poslanika Muhammeda a.s., kada se prilikom Hidžre, selenja iz Meke u Medinu, sklonio od progona mušrika sa Ebu Bekrom u pećinu na čijem samom ulazu je golub savio gnijezdo i snio jaje, a pauk-rado ispleo mrežu i kada su mušrici došli do pećine i to vidjeli, zaključili su da u pećinu, već duže vremena, nije niko ulazio, nakon čega su produžili dalje da ga traže.

Tako nam je Osman održao lekciju iz historije Islama o Hidžri i gplubu, koji je štitio Muhammeda a.s. i predložio rješenje ovog problema tako da se hermetički zatvore svi otvori nakrovu mesdžida kudam golubovi ulaze i oni će se odbiti, neće više dolaziti i štetu praviti.

Molim Allaha dž.š. da nam podari zdravlje, sreću, mir, uspjeh i svako dobro u životu, a posebno našim Konjuhovčanima, njihovom vrijednom i čestitom imamu Admir ef. Džaji i poštovanom glavnom imamu Medžlisa IZ Prnjavor Fikret ef. Čelenki.

Ibrahim ef. Mahalbašić

Jelah, 5. 2. 2015. godine

{fcomment}