- Idi, moj Sejo, idi jašta neg ćeš ići - bodri Mevlida svog muža. Ovo ti je jedinstvena prilika da se malo odmakneš od ove čamotinje. Naučio si kako da zaradiš za život a nisi naučio kako da živiš.dodo si tolike godine životu, a nisi život godinama. Pa šta ako možemo za to kupit deset kila brašno. Ima, fala bogu, neće se ostat gladno, neće.. Idi sa svojim jaranima, penzionerima, nećete preko svijet bogati .I ja bih da mogu.. Mora neko ono malo koka pričuvat, a i ako bi neko bahno... ne valja da je domaćinska kuća zaključana. A i malo da vidiš Baš čaršiju i Vrelo Bosne, nisi, vala, zadugo bio u Šeheru.-

- Tako ti uvijek, više voliš meni nego sebi. Ne ide mi se samom, bez tebe, nekako mi pusto. Ali, eto kad si navalila, -Sejo će ,tobože ljutito, a oko srca mu se milina razlila, -iću ali nije mi pravo što idem sam, da znaš.-
- Hajde bogati, nisi sam,pun autobus onih tvojih jarana.-govori Mevlida, smješeći se.- i nemoj da te usput kakva penzionerka privari.

Sarajevo ih zapahnu toplinom i vrevom. Baščaršija prep una stranaca,ponajviše Turaka,Arapa,Nijemaca ima i Japanaca i Kineza.
.Obiđoše Begovu i Carevu džamiju.Popiše kahvu u Morića hanu,pojedoše ćevape kod Mrkve, malo prohodaše...

Seju obuze sjeta-E ovako smo moja Mevlida i ja...i naš Kenan prije rata.Oduprije se sjećanju Nije imao snage za besciljno lutanje.Ezan za ikindijski namaz ga prenu iz sanjarenja.Poslije namaza u Carevoj džamiji uputi se ka Kovačima.

Aleja bijelih šehidskih nišana ga prigrli dostojanstvenom tišinom.Osjeti se,nekako nestvarno, otrgnuto iz okova vremena i prostora.Učio je sve što je znao osjećajući se nestvarno blaženo.Nešto jako ga je dovelo do ovog ,za njega svetog mjesta ,i sada ga držalo, skoro paralisanog u svom zagrljaju.Otupiše mu čula.Osjećao je, i znao, da njegov dosadašnji život,tako surov i nemilosrdan prema njemu,nije bio uzaludan niti promašen.Sada je definitivno znao da je sve što mu se izdogađalo dio uzvišenog Božjeg plana.

Prenu se iz ovog neobičnog stanja.U podnožju potpornog zida,na kojem je sjedio,opazi neveliku crnu torbu.Unezvijereno se okretao tražeći pogledom, ili vlasnika torbe ili svjedoka ovoj neobičnoj situaciji. Nikoga ne bi. Bojažljivo otvori torbu.Njen sadržaj ga silno uplaši. Nikada u životu nije vidio toliko novaca na jednom mjestu.
Bez imalo dvoumljenja zgrabi torbu i odlučnim, čvrstim korakom se uputi prema policajcu kojeg ugleda u daljini.

Čudo bi bilo, pravo čudo da neko ne zakasni,-govori Ismet,predsjednik Udruženja penzionera, jesmo li se lijepo dogovorili,a vi opet. Ai ti Sejo brate,ti si bio vozač, ti znaš šta znači kada se zakasni,i ti opet ...
Halalite,halalite,do mene je,-tiho,snishodljivo će Sejo.

-Deder Jusufe raspali,-zagraja uglas vesela družina. Milozvučna melodija ispuni ustajali zrak. –Jel ti žao što se rastajemo, haj rastajemo a ne sastajemo..
Bože dragi,svi smo mi velika djeca,samo nam se ova naša tijela pohabala-pomisli Sejo.

Mevlida se, baš, obradovala kad joj Sejo dado miris koji joj je kupio, na ulazu u Begovu džamiju.
-Pravi hadžijski. Misk.Vidi kako lijepo miriše.-
Prećuti da je dugo molio prodavca da mu miris da za upola cijene, za onoliko para koliko je imao.To veče Sejo usni,poslije dugo vremena, svog Kenana-igra se u nekom prelijepom cvijeću,ispružio ruke ,kao da hoće da zagrli nekoga u daljini...

Iako je bila doajen novinarstva Vildana Sudžuka se nije libila da izvršava i ovakve novinarske zadatke i zato se obradovala jutrošnjem pozivu.
-Lično sam ja bio prisutan komisijskom brojan i popisu sadržaja torbe: pedeset hiljada eura- govori joj rođak Hamza,policijski inspektor.Čovjek je predao nađenu torbu a da nije ni uzdahnuo.Malo je takvih,Ja ne znam kako bih ja u ovom slučaju postupio,stvarno ne znam.Evo ti njegovi podaci ,a ti oprezno, molim te.

Skromnu kuću na kraju sela je lako pronašla.-
-Znamo Seju, kako ga ne bismo znali.Njega svi, a naročito djeca, znaju i vole.On nama, djeci, uvijek nešto da. Ako nema bombona onda voćku ili nešto drugo.

Dočekaše je u skromnaoj,ukusno namještenoj,veoma urednoj prostoriji.
Pronicljivo profesionalno,ispod oka,osmotri:na zidu slike troje djece-djevojčice,očito školska fotografija,jedna beba i dječačić od tri-četiri godine.Na zidu kalendar sa vjerskim motivima,časovnik, reljefna imitacija Meke...

U uglu sobe, naspram nje, sjedi neugledan poguren muškarac .bezizražajnog pogleda uprtog u neku nevidljivu tačku u daljini .Lice koščato izduženo. Usne iskrivljene i ukočene, vjerovatno od posljedica moždanog udara ili infarkta, desna mu noga .poigrava u ritmu neke nečujne melodije.
Primijetivši Vildanin vedar pogled i osmijeh,vidno ohrabren njime, snishodljivo, se nakloni i skoro šapatom reče:

Zovem se Sejad...Sejad.Polić .

Ona se sjeti , da riječ „seadetun,“ na arapskom jeziku znači sreća i to je,na tren, vrati u studentsko doba kada kada se zanosila idejom da istražuje i spozna suštinu sreće.
Ne znam ni jesam li, niti da li je to , uopšte, moguće.-pomisli.

A on, kao da je samo čekao priliku da nekome razgoliti svoj život, da podijeli,da olakša započe kazivanje...
Imam pedeset godina. Majka mi je dala ime Sejad, sreća , a njena sreća sam bio samo sedam mjeseci. Pričali su mu kasnije, da se razbolila i preko noći otišla, umrla od nekih ženskih bolesti.
Othranila me druga žena, sa još četvero svoje djece. I nikad, baš nikad, me nije odvajala od njih,od te svoje djece.
Teško se živjelo. Od zemlje. Puno djece a malo djetinjstva.Baš teško. U školu sam išao preko brda, u obližnju varoš .Dvanaest kilometara u jednom pravcu. Pješke. I tako i ljeti i zimi. Nisam bio sam. Bilo nas je pet-šest.
Poslije škole rad na zemlji i u obližnjoj rijeci iz koje sam vadio pijesak, prosijavao ga,odvajao naplavine zemlje, često, veoma često dječije ruke, krvave od žuljeva, nisu mi dale ni da zaspim.
Ali eto, sve to prođe, nekako završih i zanat, pa vojska, auto jedinica u Slavonskoj Požegi. Vozač. To mi bi osnovno zanimanje, poslije vojske se oženih.
Moja dobra i čestita Mevlida me čekala i dočekala . Uzesmo se, na početku podstanari u jednoj sobici a počesmo i kuću zidati nas dvoje, ciglu po ciglu. Sve je prešlo preko mojih i njezinih ruku. Poslije dvije godine dobismo i sina Kenana. Zlato moje. Ispusti suzu. Brada mu zadrhta. Zašuti..Poslije godinu nam se nađe i kćer Šemsa,sunce babino..

Vildana se trznu ,brišući suzu koja se izdajnički iskrade u kutu oka. Gleda netremice u usplahirenog , prividno dezorjentisanog Sejada, koji nastavi priču.

Lijepo smo, baš lijepo živjeli nekih pet-šest godina; ja vozač, lijepo se zarađivalo, djeca rasla. Ja i moja Mevlida.. i djeca, smijeh, sreća, ljubav, eh, mislio sam nigdje nam kraja nema.

I onda dođe prokleti rat. Prve granate koje padoše na naše selo su imale moju adresu. Prokletnici. Granata pade u dvorište, ošteti mi kuću i odnese mog Kenana,mog meleka.
U meni i u Mevlidi puče, prepuče, život izgubi smisao. Tu je bila Šemsa ali tješili smo se da, našeg Kenana, Onaj što mu je dao život voli više nego mi, da ga je pozvao da uživa u Njegovoj blizini i da taj dženetski pupoljak nas čeka, da će nas dočekat u staništu duša Dobrih.
Ali valjalo je živjeti. Život je išao dalje.
Surova ratna zbilja nas je pripremila i naučila da se sučeo sa smrću, da je prihvatimo. Dosta je bilo ranjenih i poginulih prijatelja, rodbine, poznanika.

Ja sam u ratu vozio autobus, razvozio borce na liniju. Prilikom jedne takve vožnje moj autobus pogodi granata. Srećom, bio sam sam, probudio sam se treći dan u ratnoj bolnici.
Detonacija i blizina smrti u meni otupiše čula.
- Bože moj, što mi dade da se vratim, da se probudim,- ta misao me progonila.
Moja Šemsa i Mevlida... one su mi davale nadu i želju za životom.

Poslije rata sam radio u jednom transportnom preduzeću. Vozio autobus. Imao i kuveta i pameti. Život mi se počeo vraćati u normalu.Mislio sam da sam ja, napokon,gospodar svog života.Ponijelo me...
I Mevlida živnu.Zatrudni.Rodi nam sina Emira.Lijepa beba. Prelijepa. Nažalost doktori otkriše da je rođen sa srčanom manom. Hitno je potrebna operacija u inostranstvu. I novac. Te godine, u zimu, kad se rodi moj Emir silan snijeg zapada. Saobraćaj i svakodnevni život skoro da je bio paralisan.
Bože me oprosti, mislio sam da je sve to samo da ja ne uspijem pripremiti sve potrebno i otpremiti mog Emira u bolnicu, u.Austriju. Dobri ljudi, prijatelji, komšije, rodbina pomogoše. Skupismo pare. Operacija srčanih zalistaka uspjede. Moja beterli sudbina još jednom mi ne dade da dahnem dušom. Poslije godinu i sedamnaest dana moj Emir,duša moja nas napusti, umrije.
Moja umrtvljena čula, polumrtvo srce i vjera da je to sve Allahovim emerom učiniše da preživim.
I ja i Mevlida. Samo Bog dragi zna, a i ona, Mevlida, kako je sve to iznijela na svojim plećima, u duši i srcu.
Pritisnuta tegobom života i traumama kroz koje je prošla Mevlida oboli. Glavobolje, nesanica, nervoza, dezorijentacija život joj učiniše nemogućim. Karcinom na mozgu, dvije operacije. Preživi.
Ne znam šta bi bez nje, šta bi da mi je ona otišla.
.
Onda u mom preduzeću izbi afera uzimanja kredita po osnovu krivotvorene dokumentacije. Moj šef zloupotrijebi i mene i na moje, i u moje ime, bi podignut ogroman kredit. Zalog je bila moja kuća i sva moja pokretna i nepokretna imovina. To je bilo previše za mene.Nije imalo više gdje stati.Pokosi me infarkt.Jedan.Pa drugi.Preživjeh, ni sam ne znam kako.I zašto.
Ni danas ne znam da li je to za mene bila nagrada ili kazna. Ili nova prilika i šansa. Ništa mi nije značilo ni to da je među prevarenim bilo mnogo uglednh i čestitih ljudi, domaćina. I uleme.
Ni pojašnjenje nekih učenih i mudrih da je to Allah poslao svoje zebanije i da od onih kojima je odlučio oprostiti, a koji nisu zekat davali da očiste sebe i svoje imetke i svoje živote, na ovaj način uzima i umanjuje im imetak, da bi mi oprostio. Slaba mi je sve to bila utjeha
Ali sam,napokon i bezuvjetno,shvatio da ja nisam vlasnik svog života,da ja, niti mogu, niti umijem da upravljam svojim životom.Vjera me drži,vjera me održala... .
Penzionisaše me. Invalidska penzija. Minimalna. I to minimalno,skoro sve, ode na lijekove. Moje i Mevlidine.
Šemsa se udade, hairli hvala Bogu. Nema još svog evlada Ali biće akobogda. Oni će mi donijeti novu nadu, volju i želju za životom. A i zet mi je dobar. Pomaže. Da ga Allah nagradi.Bez dina i imana ništa nije moguće.Samo sa Allahovom milošću i pomoći sam ,i ja i moji,ovo prodeverao.
.
I onda, još se pitam, kako to da me moja rahmetli majka dade ime Sejad, Sreća. Je li to ironija i igra sudbine... ili... opet jedan od onih što imaju znanje mi reče da je ovaj dunjaluk samo varka i naslada i da tegobe na dunjaluku jesu ulaznica za džennet u kojem ću se, ako Bog da, sresti sa mojim Emirom i Kenanom.
A da je džennet za mene, i moju Mevlidu, naknada za sve ono što prođosmo zajedno, za sve belaje i muke,za sav tegoban život što ga proživismo.Da je to sreća,prava,istinska i da se za to vrijedi i roditi i živjeti.

Vildana se zajapuri i poče nekontrolisano da plače. Ne imade snage ni da pita za torbu i vraćeni novac.
Ovo mi i nije baš po profesionalnom kodksu,-pomisli ,-ali baš me briga . Ako postoji definicija sreće ja sam je danas spoznala.

 
{fcomment}